Imate nerješivih problema? Nazovite mamu!

Nervozni ste? Tjeskobni? Puno brinete? Umjesto da idete na skupocjene masaže i terapije, možda biste trebali samo nazvati vlastitu majku. Majčin glas, prema rezultatima nekoliko eksperimenata, moćno je oružje i ujedno vrlo učinkovit lijek i sredstvo za smirivanje živaca, a postoje slučajevi u kojima su majke svojim glasom uspjele vratiti svoju djecu iz kome nakon što bi doživjela ozljede mozga.

Tako su stručnjaci sa Sveučilišta Wisconsin proveli eksperiment u kojem je sudjelovalo 60-ak djevojčica i njihovih majki. Djevojčice u dobi od sedam do 12 godina morale su održati govor i zatim riješiti nekoliko matematičkih zadataka ispred komisije - prema stručnjacima, to je situacija u kojoj se djeca mogu osjećati vrlo stresno, tjeskobno i pod pritiskom. Cilj je bio otkriti je li majčin glas jednako utješan kao njeni poljupci i zagrljaji. Važno je spomenuti da su istraživači djevojčicama izmjerili razinu oksitocina i kortizola, dva vrlo moćna hormona - prvi je hormon ugode i 'ljubavi', razina drugog raste u stresnim situacijama. Prema riječima Setha Pollaka, profesora psihologije sa spomenutog sveučilišta, do sada se smatralo da je za lučenje oksitocina bio neophodan  tjelesni dodir. „Zanimalo nas je što bi se dogodilo kad bi jedini kontakt bio preko telefona", kaže Pollak.

Nakon svojih prezentacija, djevojčice su poslane u jednu od tri sobe. U prvoj su ih čekale majke koje su ih grlile, ljubile i utješile riječima. U drugoj sobi djevojčice su s majkama razgovarale preko telefona; majke su ih riječima tješile gotovo identično kao one u prvoj sobi. Treća skupina djevojčica bila je u sobi u kojoj nisu bile ni majke ni telefoni već samo televizor na kojemu su gledali jedan film ugodne, tople tematike.

Djevojčice iz prve sobe imale su povišenu razinu oksitocina i manju kortizola. Iznenađujuće, rezultati kod djevojčica iz druge sobe, koje su telefonski slušale majčin glas, bili su gotovo identični. Djevojčice iz treće sobe nisu imale promjena na hormonalnoj razini.

Pollak kaže da ga je eksperiment iznenadio jer njegovi se rezultati kose s postojećom stručnom literaturom koja tvrdi da je tjelesni dodir esencijalan za povećanje oksitocina.

Ipak, ograđuje se Pollak, rezultati se ne mogu primijeniti baš na svaki par mama-kćer. Ako imaju loš odnos, majčin glas neće biti ugodan. Obzirom da su djevojčice bile poprilično mlade, nekako je logično da im je majčinska potpora i utjeha još uvijek  potrebna. Pollak kaže da su zato potrebna još detaljnija istraživanja kako bi se vidjelo stanje u kompliciranijim odnosima između majki i kćerki.

Na kraju, valja spomenuti i još jedan eksperiment koji se trenutno odvija na Sveučilištu Northwestern u Čikagu. Istraživači pokušavaju otkriti može li majčin glas doprijeti do pacijenata u komi. Glasovi majki i obitelji te prijatelja snimljeni su i zatim konstanto puštani pacijentima u komi koji su imali slušalice. Ryan Schroeder, 21-godišnji mladić, je jedan od njih. On je doživio nesreću dok je vozio snowmobile; sletio je s njega i udario o drvo. Ali liječnike i istraživače je ugodno iznenadilo otkriće da reagira na vanjske podražaje nakon što je tri tjedna neprestano slušao snimljen majčin glas. Godinu dana kasnije, mladić je budan, hoda u malu pomoć, čak je sposoban slati i SMS-ove i sam prati zube.

Theresa Pape, profesorica sa Northwesterna, voditeljica ekperimenta, kaže da tek treba vidjeti radi li se o slučajnosti ili je majčin glas zaista vratio Schroedera iz kome. Istraživanje još uvijek nije završilo. Pape vjeruje kako konstantna izloženost glasu poznatih i bližnjih ljudi potencijalno obnavlja moždane neuronske mreže; pacijenti u komi reagiraju na glasove poznatih, ali ne i nepoznatih osoba, a to potvrđuje magnetna rezonanca kojom se otkrilo da određeni dio mozga zasvijetli kad se čuje majčin glas dok s nepoznatima to nije slučaj.