Tri scenarija katastrofe Hyperloopa

Za neke je ideja da se iz jednog mjesta do drugog stiže brzinom od 1200 kilometara na sat - predivna futuristička vizija. No, Hyperloop - magnetni vlak koji se kreće kroz vakuumsku cijev - je projekt koji nije imun na mogućnosti katastrofe. Što bi se moglo desiti u najgorem slučaju? Kolika je vjerojatnost da se u vožnji Hyperloopom izgubi život?

Scenarij 1: Isisani i usisani

Ovaj scenarij zasad poznajemo samo iz SF-filmova u kojima se komora za izjednačavanje pritiska u svemirskim brodovima naglo otvorila i astronauti su bili katapultirani u beskonačni svemir. Teoretski, putnike Hyperloopa bi mogla zadesiti slična sudbina. Jer, na kapsuli koja se kreće kroz cijev mogla bi nastati naprslina koja bi djelovala poput naglo otvorenih vrata svemirskog broda. Ako bi kapsula u tom trenutku stajala, putnici bi popadali na pod kabine bez kisika. Šansu za preživljavanje imali bi samo ako bi pomoć stigla za manje od šest minuta - to je krajnji rok u kojem se mora početi s mjerama oživljavanja.

No, bez panike! Tim Vleeshouwer, rukovodilac razvojnog tima Hyperloopa na Tehnološkom sveučilištu u nizozemskom gradu Delftu, kaže da takav scenarij nije vjerojatan - bar kada je riječ o modelu koji projektira njegov tim: „Zidovi putničkog modula će biti debeli 10cm, dakle deblji od zidova putničkog aviona."Ako bi se kapsula u tom trenutku kretala brzinom od 1200 kilometara na sat, putnici bi udarili u pod ili zidove brzinom od oko 300 metara u sekundi. To što bi od njih ostalo, više bi podsjećalo na slike Jacksona Pollocka nego na ljude.

A što ako i tako debeo zid naprsne ili se u njemu stvori rupa? „Tada bi se u vakuumsku cijev odmah mogao uvesti zrak i uspostaviti normalan pritisak", kaže Vleeshouwer . Doduše, u tom bi slučaju izjednačavanje pritiska mogao na kratko pratiti izuzetno jak vjetar.

Scenarij 2: Lančani sudar

Što ako Hyperloop koji je ispred drugog Hyperloopa odjednom povuče kočnicu za slučaj opasnosti i zaustavi se? Zar se onaj koji je bio iza neće u njega zakucati?

Ili, da se poslužimo crnim humorom: „Što je posljednje što prolazi kroz glavu putniku Hyperloopa"? - „Njegov naslon za glavu".

Pošto prema viziji tima iz Delfta svakih 30 sekundi na put polazi 50 putnika - to su dvije kapsule svake minute - rizik od takvog sudara je realan. Takav udes bi za svih 100 ljudi koji bi u njemu sudjelovali bio fatalan, ako ne i smrtan. Ako se jedna kapsula prestane kretati, kočnice su konstruirane tako da se sljedeća kapsula zaustavlja u roku od 20 do 25 sekundi.

Da izračunamo na brzinu: ako jedna kapsula vozi 30 sekundi iza defektne kapsule, a u slučaju nezgode ima 25 sekundi do potpunog zaustavljanja, defektnoj kapsuli ostaje pet sekundi da pošalje informaciju o kvaru serveru koji će informirati narednu kapsulu u mreži. Nije baš umirujuće... Bežična mreža u cijevi bi tu morala vrlo dobro funkcionirati.

Scenarij 3: Terorizam

Ako netko namjerno uništi dio cijevi? A Hyperloop se tom dijelu približava ogromnom brzinom...

U viziji tima iz Delfta, koji trenutno rukovodi evropskim dijelom planiranja, oko 50 posto trase bi bilo ispod zemlje a 50 posto iznad - time bi teoretski bar polovica a trase bila zaštićena od terorističkih napada. Ali, kako zaštititi drugu polovicu?

Odgovor je jednostavan: Nikako.

„Cijevi bi bile smještene na stupove visoke pet metara", kaže Vleeshouwer, „što znači da ih nije lako dohvatiti".

Osim toga, znanstvenici planiraju postaviti te cijevi pored postojeće prometne infrastrukture, što znači da bi one bile jasno vidljive i to bi olakšalo nadzor. No, kada bi dio trase bio namjerno uništen, to bi po svoj prilici bilo fatalno - no samo za jednu nesretnu kapsulu i njenih 50 putnika. Druge kapsule bi se zaustavile ako kočioni sustav funkcionira kao treba.

Da li bi ovaj, najgori mogući, scenarij, bio zaista gori nego kada bi bio napadnut običan vlak?

Znači... da se vozim Hyperloopom?

Ako nekom od ovih „što bi bilo kad bi bilo" bude muka, nema problema! Kapsule Hyperloopa će imati i zahode!

Šalu na stranu: ljudi već dugo njeguju tradiciju nepovjerenja prema novim načinima transporta. No kada se oni ostvare, na njih se gleda kao na nešto što je samo po sebi razumljivo. Tim Vleeshouwer podsjeća da su ljudi prije 200 godina imali strah od vlakova. Tada se vjerovalo da bi zbog brzine veće od 30 km/h čovjeku mogla prsnuti glava. Pa se onda ispostavilo da ta teza nije točna.

Vjerovalo se i da će krave koje pasu u blizini željezničke pruge zbog buke davati kiselo mlijeko. Sličnih teorija je prije 100 godina bilo i kada je riječ o avionima. Sve su to bile gluposti. „Ljudi su se nekada pitali: Zašto treba putovati sve brže i sve dalje?", kaže Vleeshouwer: „Isto važi i za Hyperloop. Ali, on pruža toliko mogućnosti da bi bilo šteta da se one bar ne ispitaju".