Recenzija filma 2012.

Roland Emmerich očigledno ima nešto protiv planete Zemlje. Prvo je u "Danu nezavisnosti" poslao izvanzemaljce da je unište, zatim je uskrsnuo drevno čudovište Godzillu, da bi nas potom sve brzinski poslao u novo ledeno doba u "Danu nakon sutra". No to je, čini se, bilo samo zagrijavanje za prikaz smaka svijeta 2012.

U ovom izdanju Emmerichova razaranja nema čega nema - potresa, vulkana, tsunamija... A uništavaju se gradovi, neboderi, crkve, spomenici, nacionalni parkovi, prekooceanski brodovi... zapravo  - cijeli svijet. I tome se dijelu filma pristupilo i s najvećom pažnjom, zbog čega je naravno trpjela priča, karakterizacija likova, uvjerljivost, smislenost i ostali "manje važni" sastojci dobrog filma.

"2012" započinje u današnje doba kada naznake predstojeće kataklizme u Indiji otkriva mladi fizičar Helmsley (Ejiofor) te ubrzo ulazi u tim koji bi trebao osigurati opstanak ljudske rase. Njihov je plan sagraditi ogromne arke koje će zaploviti iz poplavljenih Himalaja, te spasiti nekolicinu sretnika. A ti sretnici nisu se birali po svom genetskom kodu kako vjeruje Helmsley, već prema moći i debljini novčanika, jer karta za arku košta milijardu eura. Treba ipak nekako i financirati gradnju najvećih vozila ikad osmišljenih. No, ne ide sve niti po njihovom planu jer apokalipsa počne par mjeseci prerano.

Naš glavni junak naravno ne spada u onu šačicu odabranih. Jackson Curtis (Cusack) neuspjeli je pisac i suprug koji otkriva da nešto ne štima kada svoje dvoje djece odvodi na kampiranje u Yellowstone koji je okupirala vojska. Ubrzo cijeli svijet ode kvragu, a Jackson s klincima, bivšom ženom (Peet) i njenim novim dečkom, kreće u utrku s vremenom kako bi se nekako domogao Kine i ukrcao u arke. Pri tome pomoću limuzine, manjeg aviona, kampera i većeg aviona bježi (doslovce mjereno metrima) ispred potresa, padajućih nebodera i mostova, erupcija lave i ogromnih tsunamija.

U svojim počecima i zanimljivoj internet promociji činilo se kako bi ovo mogao biti i sasvim zabavan i pristojan projekt. Ali ništa od toga. Emmericha niti zanima niti pokušava dati bilo kakvo ekološko, religijsko ili duhovno objašnjenje kataklizmičkih događaja. Nasuprot toga odlučio se za potpuno znanstveno objašnjenje, međutim ono je toliko nemušto, površno i besmisleno da je uvreda gledatelja. Čini se naprosto da je on u priči o smaku svijeta 2012. jednostavno vidio dobru priliku da snimi još jedno uništenje našeg planeta.

Treba priznati da su neki od tih prikaza uistinu dojmljivi i odlično napravljeni. Ali nas zapravo ostavljaju hladnima jer nas realno nije briga za nikoga u tom filmu. Ne strepimo nešto za glavne likove koji toliko često izbjegavaju smrt za dlaku i na tako nevjerojatan način da sve skupa postaje blesavo. A premda vam prođe kroz glavu što je sa svim ostalim milijardama ljudi koji ginu, zapravo ih film čini toliko dalekim i samo sredstvom za atraktivan prikaz sveopćeg uništenja da smo ravnodušni i spram njih.

Nekada mi jednostavno nije jasno da se kod filmova s toliko ogromnim budžetima (ovdje se govori o 250 milijuna dolara) ne može izdvojiti vremena i novca da se nađe netko tko će napisati i suvisao scenarij. Ovako imamo većinom atraktivnu kompjutersku simulaciju katastrofičnih prirodnih razaranja s bezglavom jurnjavom  glavnih junaka, a sve skupa začinjeno brdom predvidljivih klišea, jeftinom simbolikom i nasilno ubačenom "pobjedom" čovječnosti pred kraj. "2012" će svakako zaraditi novce, a Emmerich će sasvim sigurno smisliti još koji način da uništi Zemlju, osim ako ga obistinjenje proročanstva ne preduhitri.

2012

SAD, 2009.

Režija: Roland Emmerich

Scenarij: Harald Kloser, Roland Emmerich

Uloge: John Cusack, Chiwetel Ejiofor, Amanda Peet, Oliver Platt, Thandy Newton, Danny Glover, Woody Harrelson, George Segal