Marija Stuart u &TDu

Prva ovosezonska premijera Teatra &TD na Veliku scenu 18. listopada donosi dramu "Marija Stuart" autora Friedricha Schillera, u režiji Anastasije Jankovske i dramaturgiji Elvisa Bošnjaka. 

Igraju Tanja Smoje, Martina Čvek, Dušan Gojić; Damir Klemenić, Kristijan Petelin, Sven Jakir i Matej Đurđević. Reprizne izvedbe na rasporedu su 19. i 20. listopada. Ulaz na premijeru moguć je isključivo uz pozivnicu. Početak je u 20 sati.

Režija: Anastasija Jankovska
Dramaturgija: Elvis Bošnjak
Kostimografija/Scenografija: Marita Ćopo I Mia Popovski
Scenski Pokret: Pravdan Devlahović
Dizajn svjetla: Martin Šatović
Autor glazbe: Grisha Levchenko
Vizualni identitet: Sara Moritz
Foto: Luka Dubroja

Uloge:
Elizabeta (Kraljica Engleske): Tanja Smoje
Marija Stuart (Kraljica Škotske): Martina Čvek
Shrewsbury (Grof): Dušan Gojić
Burleigh (Barun, Veliki Rizničar): Damir Klemenić
Leicester (Grof): Kristijan Petelin
Amias Paulet (Vitez, Marijin Čuvar): Sven Jakir
Mortimer (Pauletov Nećak): Matej Đurđević

Schillerova drama "Marija Stuart" govori o jedinstvenom trenutku u političkoj povijesti. Dvije žene, dvije rođakinje, dvije kraljice, Elizabeta i Marija, u vremenu kojim vladaju muškarci, bore se za krunu Engleske, za krunu države i crkve, za krunu svijeta. Jedna i druga, neizmjerno su usamljene u svojoj borbi, jer muški svijet ih ne razumije, teško ih i podnosi. Razumjeti se mogu samo međusobno. Svi kazališni komadi govore ili o ljubavi ili o njenom nedostatku - ovaj govori i o jednom i drugom. Jer kada nedostatak ljubavi dovede do tragičnoga kraja,otvara se prizor u ono što je ljubav mogla donijeti. Ali takav prizor ne pripada ovoj drami. Elizabeta i Marija za njega nisu imale snage. Dostojevski kaže: "Vlast će dobiti onaj koji se usudi sagnuti se i uzeti je." Tako i u Schillerovom komadu, vlast će dobiti ona koja dublje uroni ruke, makar ih morala uroniti u sestrinsku krv. Ovo krvoločno i beskompromisno djelo, o zadržavanju i pokušaju otimanja vlasti unutar obitelji Tudor, s konca 16. stoljeća, iznjedreno pod utjecajem klasicističke estetike, po uzoru na tragedije Sofokla i Eshila, a pisano u 18. stoljeću, i danas je iznimno aktualno.

"Tragična analiza", kako se sam Schiller očituje o ovom djelu, navodi na jako "zgusnuti" princip iskazivanja strasti i zato ovo djelo na neki način ne "predočava sliku svijeta" već pokušava (kao i u grčkim tragedijama), zgusnuto i u jarkim "bojama" dočarati dinamiku i unutarnja previranja trenutka u kojem je strijela već odapeta i treba se zarit u tijelo žrtve. Uzrok se već dogodio i sad pratimo posljedice i samo iščekujemo izvršenje presude. Zbog te dinamičnosti ( jer je sve već zapravo odlučeno), imamo dojam da nam se pred očima odigrava onaj najnapetiji, "zadnji čin" komada. Sad je samo pitanje što je važnije - život pojedinca ili mir cijelog jednog naroda? "Nije o pravu, samo o sili je riječ."