Zašto volimo senzacionalističke priče

Sigurno ste svakodnevno izloženi barem nekom mediju - listate novine, gledate TV, surfate internetom, pratite blogove i sigurno je da ne čitate i ne slušate baš svakakve vijesti. Međutim, jeste li se ikada zapitali zašto nas neke priče privlače više od drugih? Zašto velik broj ljudi zanimaju priče poput nestale žene negdje u nekom dijelu svijeta, mafijaških ubojstava, zaplijene droga i sličnih tema, a priče koje bi ih se mogla ticati izravno i u globalnom smislu ne dobivaju baš preveliku pozornost u udarnim terminima? Svatko od nas misli da je sve ono što čita, gleda i sluša odabrano tijekom procesa svjesnog donošenja odluka, ali blogger dnevnih novina The Washington Post Shankar Vedantam ne misli baš tako. On je nedavno pisao o potencijalnim biološkim pa i evolucijskim razlozima i uzrocima gladi za „senzacionalističkim pričama".

Vedantam je iskopao jedno psihološko istraživanje iz 2003. godine u kojemu su se analizirale naslovnice određenih novina od 1.700. do 2001. godine. Rezultati tog istraživanja su pokazali da bez obzira na vremenski period priče o smrti, ozljedama, pljačkama i ubojstvima oduvijek dominiraju naslovnicama i u smislu fotografija i naslova. Autor tog istraživanja Hank Davis naveo je sljedeće razloge za našu privlačnost prema senzacionalizmu: „S evolucijske točke gledišta, emocionalni udar ovih priča zaista ima smisla. Naši preci bi vjerojatno uspjeli poboljšati svoj reproduktivni uspjeh preko dobivanja određenih informacija o svijetu oko sebe. Stoga, priče o napadima životinja, smrtonosnim parazitima i onečišćenim izvorima hrane ostaju 'vrele teme'  čak i milijunima godina kasnije kad je vjerojatnost njihova odvijanja postala marginalna među industrijaliziranim narodima."

Međutim, moguće je da postoji granica do koje publika može podnijeti taj emocionalni udar. Jedno nizozemsko istraživanje koje je prošloga lipnja objavljeno u časopisu Komunikacijsko istraživanje (Communication Research) pokazalo je da ljudi vole samo one priče koje mogu emocionalno podnijeti, dakle, samo one vijesti koje ne izazivaju prevelik emocionalni šok i udarac. Tijekom istraživanja sudionici su gledali senzacionalističke novinarske priče na televiziji. Rezultati istraživanje sugeriraju da privlačnost određenih vijesti opada što su one više emocionalno nabijene.

Novinari koji pronađu zlatnu sredinu obično napišu članak ili naprave vijest koje bude najčitanija ili najgledanija. Ta zlatna sredina znači da je mješavina informacija, i tekstualnih i vizualnih, takva da pobuđuje interes publike, ali samo do točke preko koje bi im daljnje čitanje ili gledanje, u emocionalnom smislu, bilo jednostavno previše za podnijeti.