Za fobije su zaslužni - roditelji, iliti genetika!

Oni kažu kako se sjećanja možda prenose kroz generacije uz pomoć kemijskih promjena na DNK što može biti podloga fobija, odnosno taj mehanizam omogućava potomcima da naslijede iskustva svojih predaka.

Znanstvenici s medicinskog fakulteta sveučilišta Emory u Atlanti utvrdili su da miševi mogu potomcima prenijeti informacije o traumatskim iskustvima, u ovom slučaju usađenog straha od mirisa cvatućih trešanja.

Rezultat bi mogao objasniti zašto ljudi pate od naizgled iracionalnih fobija koje mogu proizlaziti iz naslijeđenih iskustava predaka.

Strah od paukova može zapravo biti naslijeđeni mehanizam obrane koji se prenosi genima nakon zastrašujućeg iskustva pretka s tom životinjom.

Brain Dias s odjela za psihijatriju Emoryja kaže: "Počeli smo istraživati nepriznati utjecaj na odraslo ponašanje - iskustva predaka".

"Naši rezultati omogućavaju nam da procijenimo kako iskustva roditelja prije začeća potomaka utječu na strukturu i funkciju živčanog sustava kasnijih generacija".

On smatra da "takav fenomen može pridonijeti etiologiji i intergeneracijskom prijenosu rizika za neuropsihijatrijske bolesti poput fobija, tjeskobe i posttraumatskog stresnog poremećaja".

U okviru istraživanja čiji su rezultati objavljeni u časopisu Nature Neuroscience znanstvenici su koristeći elektrošokove miševima usadili strah od mirisa cvatućih trešanja.

Nakon toga pustili su ih da se razmnožavaju i uočili da je potomstvo sa strahom reagiralo na miris cvatućih trešanja iako ga nikad prije nisu osjetili.

Ne samo prva nego i sljedeće generacije miševa pokazivale su istu reakciju na miris trešanja u cvatu, a to se potvrđivalo i kad su miševi okoćeni nakon umjetne oplodnje.

Znanstenici su otkrili da mozgovi zastrašenih miševa i njihovo potomstvo imaju strukturne promjene u području odgovornom za reakcije na mirise.

To sugerira da se iskustva nekim putem prenose iz mozga u genom i tako prenosi na kasnije generacije.

Znanstvenici se nadaju da će sada otkriti kako se zapravo te informacije spremaju u DNK.

Također žele vidjeti mogu li se slični učinci uočiti kod gena ljudi.

Pedijatrijski genetičar Marcus Pembrey s University College London, koji nije sudjelovao u istraživanju, kaže kako njegov rezultat pruža uvjerljive dokaze u prilog biološkom prijenosu pamćenja.

On smatra da se tek uzimanjem u obzir multigeneracijskog pristupa mogu razumjeti neuropsihijatrijski poremećaji ili pretilost, dijabetes i drugi metabolički poremećaji.