Što kad bi se Zemlja zaustavila?

Ono što slijedi nije nikakav znanstveno-fantastični scenarij već pokušaj davanja odgovora na pitanje što bi se dogodilo kad bi se Zemlja jednog dana zaustavila.

Prvo što ćete vidjeti na bilo kojoj karti svijeta su oceani i vodene površine. Upravo su te vodene površine oduvijek u savršenoj ravnoteži sa zemaljskom gravitacijom koja povlači vodu prema središtu planeta i vanjskim centrifugalnim silama koje su rezultat rotiranja našeg planeta. Nakon milijardi godina okretanja Zemlja je poprimila oblik elipsoida (pomalo spljoštena kugla). Zbog toga je udaljenost od površine mora do Zemljinog središta najveća na ekvatorijalnom pojasu, a najmanja na polovima (ta razlika iznosi oko 21,4 kilometra).

>> Odmrznuta Zemlja - zašto svako ledeno doba ima kraj?

Kad bi se Zemlja prestala okretati oko svoje osi, ali nastavila kretati oko Sunca, duljina godine bi ostala ista, ali bi dan trajao jednako kao godina. To bi izazvalo katastrofalne promjene u klimi i u smislu geoloških aktivnosti. Nedostatak centrifugalnih djelovanja značio bi da oceane "na mjestu" drži samo Zemljina gravitacija. Sunce i Mjesec i dalje bi djelovali na mora, ali u globalnom smislu u gotovo zanemarivoj mjeri. Tada bi samo gravitacija utjecala na preoblikovanje i stvaranje nove geografije planeta. Oceani bi se povukli tamo gdje je gravitacija najjača - dakle na polove. Gdje su nekad bili oceani moglo bi se pojaviti kopno.

Nastao bi ekvatorijalni megakontinent i dva masivna polarna oceana. Voda bi se brzo proširila ravnim područjima Sibira i sjevernog dijela Kanade. Danas su sva tri najveća svjetska oceana spojena, tako da možemo govoriti o postojanju jednog oceana jedne razine mora, objašnjava rezultate svojeg istraživanja stručnjak Witold Fraczek iz tvrtke ESRI (Environmental System Research Institute) koji trenutno radi u Application Prototype Labu. On je uz pomoć najsuvremenije tehnologije, takozvanog ArcGIS-a (GIS- Geographical Information System Technology) napravio računalni model i analizu onoga što bi se zbilo kad bi se naš planet počeo lagano zaustavljati i na kraju zaista prestao rotirati.

Dakle, polarna područja su premalenog kapaciteta da bi primila svu ekvatorijalnu vodu. Zato bi se sjeverna područja Amerike i Azije lagano punila vodom. Nakon nekog vremena, kad bi Zemlja došla u fazu pred samo zaustavljanje, oceani bi se razdvojili. Interakcija između inercije vodene mase i padajućeg centrifugalnog djelovanja bi se zakomplicirala.

Pored svega toga, već danas većina znanstvenika priznaje da je solarni dan (vezan za brzinu rotacije Zemlje) sve dulji i dulji. Za to su odgovorne frikcije oceanskih struja. Prema softveru kojeg je Fraczek imao na raspolaganju, izračunato je da je u ranoj mladosti Zemlje dan bio kraći nekoliko sati nego što je danas. Isto tako, prije 400 milijuna godina, Zemlja se okrenula za oko 40 rotacija više oko svoje osi dok je kružila oko Sunca (dakle, u jednoj godini).

>> Snimljena Zemljina gravitacija

A što je s ljudima i životom na planetu? Zemlja će nastaviti s usporavanjem, ali njen posljednji okret dogodit će se za tko zna koliko milijardi godina. Utješno! Gotovo je nemoguće predvidjeti kakve bi to posljedice imalo na život. Ali ako razmislimo malo o toj situaciji, Zemlja se ne okreće oko svoje osi, već samo oko Sunca. Na jednoj strani je vječni dan. Na drugoj vječna noć. Sunce neprestano prži ekvatorijalno područje na koje njegove zrake padaju pod punim kutom. Tu ništa ne opstaje. Mijenja se kompletna klima. Nemoguće je pratiti cikluse padalina. Nema godišnjih doba. Pitka voda je zbog manjka padavina na nekim dijelovima iščezla. Životinje imaju premalo bilja za prehranu; ne opstaju ni mesojedi. Pola zemaljske populacije s područja mraka po nekoj logici trebala bi migrirati na područje svjetla. Neki znanstvenici pretpostavljaju da bi se ljudska populacija nakon takvih događaja mogla mjeriti u nekoliko milijuna (glad, ratovi za hranu i vodu, neprilagođenost situaciji, bolesti). Bar dok ne iščeznu i posljednji izvori hrane.

>> Zemlja je puno mlađa nego što se pretpostavljalo

Obalni gradovi na sjeveru i jugu kontinenata su prekriveni vodom. Na području gdje prži Sunce gotovo je nemoguće disati. Premalo je biljaka koje proizvode kisik. Mijenja se atmosfera. Mijenja se učestalost vjetrova. Samo u morima život donekle prosperira. Poremetilo bi se magnetno polje Zemlje i time bi postali izloženi bombardiranju od strane solarnih vjetrova i čestica iz svemira i tako dalje i tako dalje. Srećom, šanse da se to dogodi uskoro su ravne nuli. A što će biti za nekoliko milijuna ili milijardi godina, pa to ne zna nitko od nas.