Recenzija filma Princ Perzije

Povijesni akcijski spektakli malo su posustali i posljednje vrijeme,vjerojatno zbog nužnog povelikog budžeta, ali ipak se s vremena na vrijeme holivudski producenti odluče na rizik. Ono što je vjerojatno prevagnulo u slučaju Princa Perzije jest njegovo porijeklo iz kompjuterske igrice, te je producent Jerry Bruckheimer sasvim sigurno  računao na igrače kao potencijalne gledatelje.

No, kako stvari stoje, „Princ Perzije" neće se baš pokazati vrlo unosnim, jer u SAD-u neće uspjeti namaći svoj budžet od 200 milijuna dolara te će se morati pokriti zaradom iz ostatka svijeta. Tako da,  premda je to svakako bio prvobitni plan, nastavke vjerojatno nećemo gledati.

U doba kada je Perzija bila veliko kraljevstvo, kralj je s ulice uzeo dječaka Dastana i odgojio ga kao svojeg trećeg sina. Odrastao, Dastan predvodi uspješan napad na sveti grad Alamut za koji sumnjaju da prodaje oružje njihovim protivnicima.

Njegov trijumf se izjalovi kada ga optuže za ubojstvo kralja, a u bijegu mu pomaže prelijepa princeza Tamina, vladarica Alamuta. Uskoro će spoznati da mu ona pomaže samo kako bi vratila sveti nož s magičnim moćima koji je on uzeo kao ratni plijen, ali i da je taj nož pravi razlog napada na Alamut i ubojstva kralja...

Očigledni komercijalni podbačaj filma treba tražiti u primjetnom razvodnjavanju cijele priče, želeći se vjerojatno učiniti prihvatljivijim što široj publici. Mike Newell, vjerojatno najpoznatiji po filmu „Četiri vjenčanja i sprovod", pokazao se kompetentnim u akcijskom spektaklu. Međutim, prema onome što je izjavio u intervjuu Jutarnjem listu, nije mu bilo dozvoljeno da napravi film kakav želi, već je zadnju riječ imao Bruckheimer.

Na žalost. Newell je s četvrtim Harryjem Potterom itekako dobro pokazao da se lako nosi s fantastičnim elementima, a čak je iznimno uspješno unio i mračnije ozračje priče koje se vrlo dobro uklopilo. Upravo malo mračnija atmosfera itekako bi bila dobrodošla u „Princu Perzije". Ponešto je ima u prizorima s 'asasinima', ali nedovoljno za postizanje ozbiljnosti i uvjerljivosti. 

Šteta je što u svojoj neozbiljnosti nisu došli do razine Sommersove 'Mumije' koja je ipak pružala dobru zabavu. Gyllenhaal („Brokeback Mountain", „Zodiac") se začudo odlično snašao u akcijskoj ulozi, Gema Arterton („Quantum of Solace", „Clash of Titans")  se samo prošetala, a najveća glumačka poslastica je svakako Alfred Molina („Frida", „Chocolate") kao ingeniozan mali poduzetnik koji je već tada pronašao učinkovit način izbjegavanja poreza. „Princ Perzije" u konačnici nije dosadan, ali s previše mlakom pričom i prevelikom dozom nelogičnosti i naivnosti samo je sjena onoga što je mogao biti.