Povratak djece u roditeljski dom

U nekadašnjoj dječjoj sobi se malo toga promijenilo. Tu su krevet i stari posteri. Pisaći stol prekriven je tankim slojem prašine. Faissal Sharif je selo u hesenskoj provinciji u kojem je odrastao napustio rano. Bio je tek navršio 18 godina. I krenuo je vlastitim putem: studij, putovanja, posao, vlastita obitelj. No sada, s 24 godine, ponovo je u nekadašnja četiri zida - protiv svoje volje. „Bilo je trenutaka kad sam imao osjećaj da su svi moji planovi propali", kaže Faissal.

To je bilo sredinom 2020. godine. Zapravo bi ovaj student neurologije sad preko dana trebao biti u jednom laboratoriju u Londonu, među 40 kolega iz raznih zemalja na Imperial Collegeu. Navečer bi uživali u večernjem izlasku u popularnoj četvrti Shoreditch i odlazili na koncerte glazbenika kao što su Skepta, Stormzy ili Dave. Ali, Faissalova svakodnevica izgleda potpuno suprotno od toga. „Zapravo sam se veselio brojnim zabavnim aktivnostima pored studija. A onda je London postao kao da je izumro." Pandemija je dovela do zastoja života. Nije više bilo znanstvenih vježbi, ni zabava, ni veselja.

Vraćanje natrag - poznata pojava

Većina njegovih kolegica i kolega na studiju su morali nazad u svoju domovinu. Osobito visoke stanarine u Londonu pod lockdownom nije se moglo pravdati - bez posla, bez studija i bez slobodnog vremena. Ni Faissal nije imao izbora.

„Nedostaju podaci za cijelu Europu", kaže Meral Nur iz Europske studentske unije. „Ali, utvrdili smo da je u Hrvatskoj prije pandemije 44 posto studenata stanovalo kod roditelja, a za vrijeme pandemije 78 posto. Može se naslutiti da su slične brojke i u drugim zemljama."

Manon Deshayes je referentica u Europskom forumu mladih, jednom međunarodnom savezu udruga i predstavništava mladih. Ona ukazuje na to da je pandemija osobito jako pogodila mlade ljude, pogotovo one koji žive kod roditelja. „Za njih korona znači lošije obrazovanje, više stresa i potpuni gubitak samostalnosti."

Velike razlike u Europi

Europa nije homogena kad se radi o ostajanju u roditeljskom domu. Tako je bilo i prije pandemije. Dok je kod Skandinavaca rano osamostaljenje normalno, statistika EU-a pokazuje da u južnoj i jugoistočnoj Europi vladaju drukčiji običaji. „Svaka regija ima svoje financijske i kulturne okvirne uvjete", kaže Meral Nur.

O tomu kad mladi ljudi napuštaju roditeljski dom i kako mogu odlučivati brojni razlozi: loše mogućnosti zapošljavanja, linija manjeg otpora ili tradicija. Ali, neovisno o okolnostima u oči upada da jedna skupina nadprosječno pati, kaže Meral Nur. „One marginalizirane, primjerice mlade iz LGBTIQ+-zajednice, najviše opterećuje situacija kod kuće." Jače opterećenje to predstavlja i za financijski slabije obitelji, koje imaju manje stambenog prostora.

Kao odrasli u dječjoj sobi - to psihički opterećuje

Za Talijanku Giuliu je život s obitelji za vrijeme lockdowna bio težak, pa ipak selidba iz roditeljskog stana dugo nije bila opcija. Ona nije mogla pronaći posao pored studija, a onda je još morala voditi računa o svojoj majci koja je pripadala u skupinu rizičnih pacijenata. „Nisam se usuđivala odseliti. Imala sam osjećaj kao da bih svoju majku ostavila na cjedilu." Kaže da je u talijanskim obiteljima normalno da djeca dugo ostaju u roditeljskom domu. „Moj brat ima 30 godina i on je za sve nas brinuo financijski. U takvoj situaciji selidba nije opcija." Ona je napustila roditeljski stan krajem 2020., nekoliko mjeseci kasnije zbog korone.

Jennifer Caputo, znanstvenica na Sveučilištu u Chicagu, istraživala je „boomerang-kids" u SAD-u i utvrdila da su upravo oni koji su se u roditeljski dom morali vratiti zbog korone češće imali simptome depresije. „Gospodarska i društvena neovisnost smatra se jednom od osobina uspješnog prelaska u dob odraslih. Isto vrijedi i za život u vlastitom stanu. Ako ti ciljevi ne budu ostvareni to kod pogođenih osoba može dovesti do osjećaja da nisu uspjeli."

„Hotel mama" ima prednosti i nedostataka

Ni za Faissala život s roditeljima nije bio jednostavan. „Ta situacija me je opterećivala. Imao sam osjećaj da nisam uspio", kaže on. Najveći izazov je „jednostavno bila činjenica da su oni moji roditelji. U njihovim očima ti ostaješ dijete, bez obzira koliko ti je godina!"

U međuvremenu je Faissal završio studij. Sad živi i radi u Berlinu. Roditelje posjećuje svakih nekoliko mjeseci. Unatoč svim poteškoćama pozitivno gleda na vrijeme provedeno s njima. „Bio je to, istina, kulturni šok preseliti iz Londona na selo k mojim roditeljima, ali to je donekle bilo i lijepo. To pokazuje da uvijek postoji mjesto na koje se mogu vratiti."