Novi Mad Max: Trijumf stare škole filmske brutale

Bilo je pregršt razloga za skepsu uoči reboota još jedne popularne i kvalitativno vrlo ugledne franšize iz filmske povijesti. Za početak teško je na prste jedne ruke nabrojati solidne i smislene rimejkove (a kamoli rebootove) snimljene u zadnjih 20 godina („Dawn of the Dead", „3:10 za Yumu", „Oceans 11", Nolanovi Batmani...?). Kao drugo, projekt je jako dugo bio razvijan i odgađan, što zbog nepovoljne društvene klime (postapokaliptični filmovi nisu bili poželjni nakon 9/11-a), što zbog nedostatka financijera, što zbog Mela Gibsona koji je u privatnom životu počeo izjavljivati stvari koje bi više priličile zlikovcima protiv kojih se borio u filmovima. A to obično znači da je projekt osuđen na propast. Kad se film konačno krenuo snimati, datum izlaska se nekoliko puta pomicao, što je u 95 pošto slučajeva signal da je film...pa sranje s kojim producent ne zna što bi.

Ono što je ulijevalo nadu je casting (Tom Hardy je jedan od rijetkih glumaca današnjice koji ima fizičku pojavu, ali i zanatske sposobnosti da zamijeni Gibsona), ali još više činjenica da film režira George Miller, čovjek koji je to sve osmislio i započeo davne 1979. Za Hollyvood se zaista radi o presedanu da angažira 70-godišnjeg čiču kako bi potrošio 150 milijuna dolara za rebootanje nečega što bi prvenstveno trebali konzumirati klinci. No u ovom slučaju radi se o čiči koji je i više nego sposoban, kako bi se pučki reklo, da im ga spiči.

Prva minuta „Divlje ceste" je i njena najgora. U njoj u offu slušamo naratora i glasove koji (očito za neuku mladu publiku) objašnjavaju tko je Max i u kakvom se svijetu nalazimo, a onda slijedi scena u kojoj dotični pojede dvoglavog guštera!? Na svu sreću nakon tog kutka za treš kreće „brutalna ekstravagantna akcijska filmska fantazija koja djeluje kao oživljeni sadomazohistički strip" (da posudimo riječi kritičara NY Timesa Vincenta Canbya s kojima je opisao drugi nastavak Mad Maxa). Dok bi neki mladi redateljski junak ispraksiran na reklamama za uloške „Divlju cestu" većinom snimio ispred green screena i „sredio to u postu", Miller je otišao u pustinju Namibije, gdje se 4 mjeseca maltretirao sa svojim 72-godišnjim snimateljem i 150 kaskadera od kojih su dio članovi kazališno-cirkuske trupe Cirque du Soleil. Oni su na raspolaganju imali više od 200 suludih vozila prema kojima vozni park Vina Diesela i ekipe djeluje kao Munjeviti Jurić i Šlep. S njima su jurili i međusobno se napadali i sudarali jer budimo iskreni to je i manje-više jedino što se događa u „Divljoj cesti". Čak devedeset posto scena snimljeno je bez ikakvih specijalnih efekata. Zaboga, čak je i vatra u filmu prava, što u Holivudu 21. stoljeća iz nekog razloga dosad nije bilo dozvoljeno. Tako to radi stara škola. I to se sve u filmu itekako vidi i osjeti.

Cijelu recenziju filma „Pobješnjeli Max: Divlja cesta" možete pročitati na filmskom portalu Nemilosrdni gadovi.