Kontroverzno stvaralaštvo Gaspara Noéa

Argentinac Gaspar Noé jedan je od najistaknutijih francuskih sineasta 21. stoljeća i sve je svoje filmove snimio u francuskoj (ko)produkciji. Iako nema francusko državljanstvo, od 13. godine živi u Parizu gdje je emigrirala njegova obitelj u bijegu od tadašnje argentinske vojne hunte. Kritičari su ga smjestili u pravac poznat kao novi francuski ekstremizam, zajedno s nizom autora koji su se pojavili krajem 20. i početkom 21. stoljeća. Upravo Noé se pritom izdvojio radikalnom motivikom, kao i radikalnim, redovno eksperimentalno orijentiranim stilom. 

Noéov najnoviji film, drama Vortex (2021), prvo je njegovo djelo koje nije izazvalo značajnije kontroverze. Štoviše, većinski je prihvaćeno kao impresivan vrhunac njegova opusa. Za glavnu mušku ulogu odabrao je legendarnog Darija Argenta, tvorca fascinantnih visokostiliziranih horora. Noé je Vortex snimio nakon suočenja s demencijom vlastite majke, ali i nakon krvarenja u mozgu koje mu se desilo 2020. i koje je jedva preživio. Suočen s tim okolnostima, polučio je najemotivniji i najpotresniji film svojega opusa, a snimio ga je u tehnici podijeljenog ekrana. 

Nepovratno (2002) je najpoznatije i najkontroverznije djelo autorova opusa. U njemu je odlučio naraciju voditi obrnutim tokom. Prikazujući prvo čin nezamislivo brutalne osvete, dok gledatelji još i ne znaju što je povod takvom radikalnom nasilju, a tek onda motivaciju za njega, intrigantno se poigrao moralnim osjećajem gledatelja. Film je istovremeno slavan i zloglasan po beskompromisno izravnom prikazu radikalnog (seksualnog) nasilja. Dio kritike i publike doživio ga je kao degutantnu eksploataciju nasilja, a drugi dio kao vrhunski umjetnički domet.

Prvi dugometražni film Gaspara Noéa Sam protiv svih (1998) nastavak je njegova ranijeg kratkog igranog filma Meso. Ideju za film, odnosno lik protagonista dobio je još kao tinejdžer kad je s roditeljima stigao i Francusku. Sam protiv svih je bio odličan navještaj poetike stilskih senzacija i provokativne motivike koja će ga učiniti prepoznatljivim sineastom u svjetskim razmjerima i jednim od prvaka pravca nazvanog francuski novi ekstremizam. Film je premijerno prikazan u Cannesu, a na festivalu u Sarajevu dobio je nagradu FIPRESCI.

Ulaz u prazninu (2009) je eksperimentalni art-film o kojem je Noé sanjao još od adolescentskih dana kad se prvi put susreo s Tibetantskom knjigom mrtvih i konceptom reinkarnacije. Film je snimio subjektivnom kamerom, iz prvog lica protagonista - najveći dio filma vidimo perspektivu glavnog lika, ali ne i njega samog. Noé je ovim djelom želio prikazati mentalno stanje osobe pod utjecajem halucinogenih narkotika koja je prethodno čitala spomenutu knjigu. Radi se o sasvim posebnom gledateljskom iskustvu koje nijedan ambiciozniji filmofil ne bi trebao propustiti. 

U filmu Ljubav (2015) nepokolebljivo kontroverzni Gaspar Noé se seksualno eksplicitno pozabavio ljubavnim odnosom američkog studenta u Parizu i njegove francuske djevojke. Djelo se referira na znameniti Godardov debi Do posljednjeg daha. Oniričnost u Ljubavi je vrlo prisutna, kako u vizualnim stilizacijama tako i u nekronološkoj naraciji, a seksa ima više nego ikad ranije. Štoviše, ovo je film s najviše eksplicitnih seksualnih prizora izvan domene pornografske produkcije u dosadašnjoj povijesti kinematografije. 

Klimaks (2018) je Noéov produkcijsko-stilski eksperiment od čije je početne ideje do početka snimanja proteklo samo četiri tjedna. Kao i većina njegovih filmova, propituje granična mentalna stanja, rubove svijesti, snovitost i halucinantnost, a sukladno tome nudi senzacijski raskošan audiovizualni stil karakterističan za autora. Riječ je o jednom od najbolje primljenih Noéovih ostvarenja od strane kritike, što ga je zabrinulo jer po vlastitim riječima radi filmove s namjerom da podijeli recipijente, bili to kritičari ili publika. 

Srednjemetražni nezavisni eksperimentalni meta-art film Lux Aeterna (2019) Noé je realizirao s glumicama Béatrice Dalle i Charlotte Gainsbourg improvizirajući „skroman esej o vjerovanjima i umjetnosti snimanja filmova". Film je premijerno prikazan u Cannesu, a kritika ga je primila podijeljeno. Kao i neki njegovi raniji radovi, Lux Aeterna kreira halucinantno gledateljsko iskustvo korištenjem stroboskopskih svjetala i zvukova neuobičajenih frekvencija, a koristi i tehniku podijeljenog ekrana.