« Kazalište
objavljeno prije 25 dana
NAJAVE

20 godina Teatra Rugantino i nova predstava

Rugantinove predstave izvođene su u svim kazališnim centrima u Hrvatskoj, ali isto tako i u najmanjim mjestima gdje kazalište rijetko ili nikad ne dolazi

Sjajni Teatar Rugantino
Sjajni Teatar Rugantino (Teatar Rugantino)
Više o

Teatar Rugantino

,

predstave

Iza Teatra Rugantino njegova je 20. godina postojanja, čime se može pohvaliti malo neovisnih teatara u Hrvatskoj, toliko zaposlena i užurbana da prave proslave 20. rođendana početkom godine nije

20 godina Teatra Rugantino 20 godina uspješnog i kontinuiranog rada činjenica je kojom se može pohvaliti malo neovisnih teatara u Hrvatskoj, a upravo svoja dva kazališna desetljeća proslavio je Teatar Rugantino ove, 2018. godine.

Dramski pisac Davor Špišić potpisuje u monografiji "Hod po rubu, s Ivicom" gotovo kompletan tekst o Teatru Rugantino na pedesetak stranica, pa i ovdje kratku priču o 20 godina Rugantina započinjemo njegovim riječima iz monografije: - Hrvatskom praizvedbom drame "Ay, Carmela" (nakon nultog projekta u jesen '96., izvedbom Gavranove monodrame "Bit će sve u redu" u koprodukciji s Kerempuhom) 14. siječnja 1998. u Zagrebu je službeno pokrenut Teatar Rugantino.

Osnovana je gerilska baza iz koje su se Gadžićeva i Vidović otisnuli na pučinu (nemajući vlastite scene lutalaštvo im je već i logistikom bilo upisano) beskompromisnog stava o tvrdom štavljenju morala i ljudskosti. Špišić emotivno i nadahnuto opisuje i kako je izvedba "Ay, Carmele" izgledala iz publike: - Sjećam se kako je predivno bilo sjediti u toploj kazališnoj tmini, zaštićen i slobodan, dok Ivica i Gordana mahnitim glumačkim i ljudskim htijenjem otkupljuju duše svih nas.

Dok smo ih gledali širom razrogačenih očiju, strepeći nad njihovim ogoljelim nebranjenim bićima, srca su nam bila puna kao katedrale. Jedva smo čekali da oni tamo gore na sceni odžive posljednji elegični takt "Ay, Carmele" pa da skočimo na noge, da se mi njima naklonimo i plješćemo im dugo, dugo u noć... ako treba i do sudnjeg dana.

Pljeskalo se Rugantinovim predstavama neprestano u ovih 20 godina. Kako uopće svesti dvadesetogodišnji uspjeh jednog malog, neovisnog, ali hrabrog i ustrajnog teatra, u nekoliko rečenica ili odlomaka? Počevši s time da je Teatar Rugantino relativno malo bio prisutan u Zagrebu, zbog nepostojanja vlastitog scenskog prostora, no zato su ga obilježila gostovanja u Hrvatskoj i regiji (ali i u SAD-u i Kanadi).

Rugantinove predstave izvođene su u svim kazališnim centrima u Hrvatskoj, ali isto tako i u najmanjim mjestima gdje kazalište rijetko ili nikad ne dolazi. Bio je prvi hrvatski teatar koji je poslije rata (2000. godine) odigrao predstavu u Beogradu ("Ay, Carmela" u Ateljeu 212), a zatim i u najvažnijim kazalištima Srbije, Bosne i Hercegovine, kao i Crne Gore. Teatar Rugantino sudjelovao je na svim značajnim festivalima u Hrvatskoj - Marulovim danima u Splitu, Festivalu glumca u Vinkovcima, Danima satire, Splitskom ljetu, Zadarskom kazališnom ljetu, ali i na festivalima u inozemstvu, posebno u zemljama iz okruženja (Joakim Interfest, Bihaćko ljeto, Zeničko proljeće, TKT Fest u Tuzli, Pozorišni maraton u Somboru, HAPS u Herceg Novom, Tivtu, Podgorici...).

Odigrano je više od 1700 izvedbi. Glumci, pisci i sam Teatar dobitnici su nekoliko nagrada u Hrvatskoj (Dani satire, Hrvatskog glumišta, Bobijevi dani) i inozemstvu (Nikšić, Banja Luka, Mostar, Doboj). Predstave Teatra Rugantino koje treba izdvojiti (krenemo li unatrag od najnovije): "Za umrijet od smijeha" Christophera Duranga, "Život je čudo" Ivice Ivaniševića, "ThisCasting" Mirana Kurspahića, "Terapija" Jordana Cvetanovića, "Bog masakra" Yasmine Reze, "Sa'će Božo, svaki čas" Ivice Ivaniševića, "Antigona u New Yorku" Janusza Glowackog, "Uho, grlo, nož" Vedrane Rudan, "U sjeni Green Hilla" Joška Božanića, "Ay, Carmela" J. S. Sinisterre.

Ovi odlomci pripadaju službenom životopisu Teatra Rugantino. No, ono što je najvažnije od svega je ono što je publika ponijela kao sjećanje s naših predstava... Je li to glumačka nadahnutost i bravuroznost Ivice Vidovića i Gordane Gadžić iz "Ay, Carmele" koje spominje Špišić u svom tekstu, ili je to prepoznavanje nostalgije i frenetičan pljesak publike s one strane oceana nakon nezaboravnih izvedbi Ivice Vidovića i Ljubomira Kapora u također nezaboravnoj predstavi "U sjeni Green Hilla"?

Prva glavna uloga Filipa Vidovića, nasljednika Ivice Vidovića i Gordane Gadžić, koji je već krenuo zvjezdanim glumačkim stazama, u Rugantinovoj "Mojoj nuklearnoj ljubavi"... Neka druga scena ili pitanje koje smo postavili s dasaka koje život znače, a ostalo je u vama? I za kraj, dozvolite nam malo privatizacije medijskog prostora - veliko hvala i duboki naklon svim divnim ljudima koji su na neki način u ova dva desetljeća sudjelovali u Teatru Rugantino - glumcima, redateljima, piscima, skladateljima, scenografima, kostimografima, koreografima, majstorima svjetla, toncima... baš svima koji su bili ili jesu dio Rugantina na neki način!

Hvala i svim medijima na tome što nas prate i podržavaju. Ogromno hvala publici koja puni naše predstave i u Zagrebu i na svim gostovanjima. Zbog vas postojimo! A najveće hvala ide našem osnivaču Ivici Vidoviću, na vječnoj inspiraciji i tome što iako već sedam godina nije s nama, i dalje - čuva svoj Teatar Rugantino.

22.12.2018. 12:46:00
    
Novi komentar
nužno
nužno

skrolaj na vrh