Želite biti otac pametnog djeteta? Vježbajte!

Vježbanje mijenja mozak i spermu muških životinja na načine koji kasnije utječu na mozak i razmišljanje njihovih potomaka, prema fascinantnoj novoj studiji koja uključuje miševe.

Već imamo mnogo znanstvenih dokaza koji pokazuju da je vježba dobra za mozak (i za miševe i za ljude). Uz ostale učinke, tjelesna aktivnost može ojačati veze između neurona u hipokampusu, ključnom dijelu mozga koji je uključen u pamćenje i učenje. Jače neuronske veze općenito znače oštrije razmišljanje.

Nalazi pokazuju da se neke od prednosti fizičkih aktivnosti za mozak mogu prenijeti djeci, čak i ako otac ne počne vježbati sve do odrasle dobi.

Istraživanja također pokazuju da vježbanje može promijeniti način na koji geni 'rade' te se te promjene mogu prenijeti na djecu. Taj je proces poznat kao epigenetika. Ali nije bilo jasno jesu li strukturalne promjene mozga uzrokovane vježbanjem također imale epigenetski učinak koji bi doveo do značajnih promjena u mozgu sljedeće generacije.

Drugim riječima, bi li tjelovježba roditelja koristila za 'rađenje' pametnijih beba? I, točnije, bi li se to dogodilo kod muškaraca koji daju spermu, ali mnoštvo hormona, stanica i tkiva?

Kako bi saznali, istraživači u Njemačkom centru za neurodegenerativne bolesti u Göttingenu okupili su veliku skupinu genetski identičnih muških miševa. Budući da su životinje na početku bile genetski iste, bilo kakve razlike u njihovim tijelima i ponašanju koje su kasnije iskočile trebale bi biti rezultat načina života.

Jedna skupina miševa 10 tjedana živjela je u 'kućama za zabavu'. Znanstvenici su potkrili da su, kako se očekivalo, ti miševi razvili jače neuronske veze nego što su se vidjeli u mozgovima miševa koji su ostali sjedili. Aktivni miševi također su imali bolje rezultate na kognitivnim testovima.

Još zanimljivije, kada su neki od tih aktivnih muških miševa parili sa ženkama koje nisu trčale, njihovi su mladunci rođeni s mozgom koji je od samog početka pokazivao jače neuronske veze u hipokampusu nego mozak beba rođenih od sjedećih očeva. Te životinje su također učile nešto brže i imale bolje pamćenje od miševa čiji su roditelji bili neaktivni, iako nitko od mladih životinja nije trčao.

Ti nalazi upućuju na to da tjelesna aktivnost u jednoj generaciji može imati odjeke u mozgu i umovima sljedeće generacije, kaže André Fischer, profesor u njemačkom Centru za neurodegenerativne bolesti i viši autor studije koji je objavljene u Cell Reportsu.