U potrazi za smislom života

Dragi moj prijatelju,

primjetio si, baš uvijek kad mi je teško, zapravo najteže, pomislim na tebe i sigurnost koju mi uliješ brigom o meni, od vrtića još. Naša povezanost je nemjerljiva i neupitna. Sada sam ranjena srna, nepomična, nepokretna, ne dišem, ne mislim, nemam zraka, ne postojim. Trebam te, posebno čuti tvoje tople riječi, utjehu, smjer. Molim te, otvori mi put jer sam pred zidom. Opet neki bedem koji nisam postavila, neka nedorečenost, a zainteresirana sam za sebe i svoj život, napokon. Bar nešto se događa, pojavile su se emocije, zamisli, prema sebi samoj. Počela sam voditi brigu o sebi, neka sam i ja napokon na popisu koji je godinama zadatak i vodilja života.

Uhvatila me tuga, depresija, uslijedila je nakon kratkog ushićenja da sam voljena i primjećena, taman sam pomislila da sam kao osoba nekom važna. Opet laž, hladan tuš. Tama, mrak, kmica, tmica. Neizdrživo boli. Više se nemam čemu nadati, laž do laži, nema mi druge, nego se vratiti u svoju puževu kućicu i zatvoriti se u labirint, ostati neuhvatljiva i bezbojna. Ne mogu reći svoja, jer vrištim u sebi s željom za životom, nježnostima, zagrljajima, poljupcima, toplinom, iskrenosti, osmijesima.

Sjedim sjetna i tužna, radim što moram, ali se vraćam pisanju i zapisivanju svega što me muči, probada mi želudac i nemam mira.

Toliko sam željna iskrenih i nježnih poljubaca, dodira, zagrljaja. Venem, odumirem, izumirem, nema me, zombi faza nastupa i briše mi sve probuđeno, sve osjećaje i nagone. A mislila, zapravo pomislila, sam da su ponuđene nježnosti kroz romantične riječi od osobe koja me iskreno želi. Počela sam maštati i sanjariti o susretu i zajedničkom životu. Toliko energije se u meni stvorilo, život mi je dobio smisao, dobila sam volju za živjeti punim plućima, napustila sam puževu kućicu, moje sigurno skrovište i prepustila se mislima i nadi za zajedništvom.

A onda bum!!!

baš ono od čega sam strepila se dogodilo. Prokletstvo me prati cijeli život, bolje je ne imati ništa, moja kuća, moja imovina mi nanosi samo čudne smjerove komunikacije, nameće se kao presudni korak prema meni. Kako to boli. Užas. I taman sam se nekoliko godina u samoći oporavljala od njega, mr Svršenoga, kad sam se izliječila, pojavio se mr On, posipao svaki dan ružine latice. Toliko romantike nisam za cijeli život imala prilike doživjeti.

Kako kaže moja prijateljica, svako zlo za neko dobro.

Mr Savršeni me pokrenuo da odem od kuće i otrgnem lance kojima sam bila vezana za obitelj, neka se svi osamostale. Probudio je u meni nagon za dokazivanjem sebe same. Uspjela sam nadići sve strahove i iznjedriti kvalitete koje sam potisnula.

A mr.On? Eh, on je u meni probudio volju za životom, ljubavi, nježnostima,toplinom, biti voljenom. Pokrenula sam se i svoj dom koji je naprosto za sve godine samoće bivao skladište sam pretvorila u topli dom. Slike, tepisi, zavjese, stolnjaci... koliko to samo donosi ugođaju, zaboravila sam odavno.

I što sad?

Sama, opet, do kada? Što mi to nedostaje? Zašto se sve protiv mene okrenulo? Trebam li biti bespomoćno žensko da dođe princ na bijelom konju? Ima li prinčeva?

Neovisna, samostalna, oprezna i mrzim sebe i to svoje razmišljanje, svoje analize i predviđanja. Zašto se ne prepustim? Ne mogu, mora biti ljubav, zaslužila sam ju i želim ju. Ništa više bez nje nema smisla. Nikada neću biti komad mesa, neću biti lutka, neću biti nevoljena.

I što sada? Opet sama, razmišljam i pišem ti pismo, očekujući tvoju mudrost da me usmjeri i ohrabri, mudrost s kojom ćeš pronaći prave riječi koje me oduvijek podignu iz tame, iz mraka u koji se odvedem. Kao ovca, guska, magarac, majmun...eto to sam, a opet leptirići u meni poskakuju i prisjećam se života koji me je gazio nemilosrdno i pregazio. Odakle mi još snage i volje, pitam se neprekidno.

Uvijek je jedno osjećaj hladnoće kao vremenske prilike, a drugo je što me drži hladnoća zbog samoće. Opet pijem kavu sama, opet nemam volje kuhati, opet nemam volju za biti vani na ulici. Ne znam da li je to depresija, uvijek uspijem doći k sebi. Zato sam se orijentirala puno raditi i ne dozvoliti si mislima da vladaju. Baš jučer smo imali razgovor na tu temu i zaspala sam pod dojmom koji me još drži. A mislim da izlazak van kuće i obveze koje trebam napraviti će me vratiti u uobičajenu kolotečinu.

Oprosti što ti pišem detaljno jer kad se čujemo, nemam vremena za iskazivanje svog slijeda osjećaja. Priznajem da mi je i neugodno.

Dobro znaš da me život nikad nije mazio, imala sam naporne godine na svim poljima, posebno rada, u smislu brige za obitelj. Nisam imala vremena za sebe, uvijek u grubom građevinskom svijetu, prije toga u sportu,koji nije bio nježan.... odbojka, rukomet, brzinsko plivanje i orjentaciono ronjenje.

Sjeti se samo koliko si me tješio, više puta sam emocionalno bila povrijeđena prije braka. Brak sam smatrala sigurnom lukom, al na kraju sam bila ja ta koja je morala preuzeti svu brigu o svemu. Sve me je to izmorilo, uz niz bolesti pokojnog supruga koje sam stoički podnosila i njegovala ga. Osim raka koji je metastazirao, imao je nekoliko operacija i zračenja, a prije toga moždane udare i infarkte.

Dok su moji prijatelji putovali, imali obiteljske izlete, ja sam bila mašina-bankomat za uzdržavanje obitelji i njegovala sam ih sve. Sav teret kuće i škole je bio na meni, tako godinama, postala sam mali robot koji je zaboravio na vlastito biće. Potisnula sam senzualnost, ženstvenost, jednostavno sam zaboravila što znači biti žena. Uvijek u muškoj šlampavoj odjeći, s ruksakom, na biciklu, u autu na gradilištu, grubo okruženje. Kada sam zadnji puta, prije nekoliko godina napustila dom i otišla raditi, ponijela sam malenu torbu s odjećom za mjesec dana, toliko sam mislila da ću ostati, međutim, bila sam dobar radnik i ostala sam.

Put kući je bio dug, skup, naporan, pa sam si kupovala odjeću. Postala sam žena, kupila sam si haljine, sandale, počela sam osjećati da trebam iznijeti iz sebe ono što je dugo bilo potisnuto. Strah u meni od fizičkog kontakta je postojao i tu barijeru sam pokušala savladati. Možda nisam trebala,ali osjećala sam potrebu. Odluka je pala. Bila sam s muškarcem koji je bio moja prva ljubav, sanjarila sam uvijek o tim nježnim osjećajima, smatrala sam da će mi biti dobro i da napokon krenem nekim drugim putem. Da steknem sigurnost u sebe.

Nisam ga vidjela od djevojaštva, šarmantan sa smislom za humor, udebljao se, ali nije mogao doći k sebi kad me vidio. Rekao je da se nisam puno promijenila, samo sam ljepša, skladnija, poželjna i da se ne može obuzdati. Nije imao strpljenja za nježnost koju sam očekivala, nije me slušao kad sam mu rekla da nekoliko godina nisam imala fizički kontakt, bilo je bolno, suze su mi se slijevale niz lice od bola. On je to protumačio da je jako dobar ljubavnik i da je to moja reakcija.

Osjećala sam se užasno, prljavo, glupo, blesavo, naivno, ljuta na sebe.

Razišli smo se nakon nekoliko sati provedenih zajedno. Pokušao je nove susrete ali sam uvijek našla izliku. Izgubila sam volju za takav način komunikacije. Povukla sam se u sebe i u samoću koju sam odredila da bude moja svakodnevica. Nisam imala prilike naići na razumnu osobu koja je elokventna, emotivna, topla, puna nježnosti, privrženosti, ljubavi. Osobu koja ima razumijevanja za sitnice koje čine život ljepšim. Koja je spontana, donosi kavu u krevet jer tako mi želi ugoditi, zagrli me i izmasira jer me glava boli.

Uvijek djeluješ na mene. Naš jučerašnji razgovor me probudio i zamislio. Počele su misli mi se rojiti i kao rijeka samo dolaze. Eto, to sam htjela sad s tobom podijeliti, ne znam kako ćeš shvatiti, jer sam iznijela svu svoju intimu, za koju nisam do sad imala hrabrosti ti reći.

Možda ćeš misliti da sam luda, da sam nezrela, da sam nedorečena, da se nisam pronašla...Vjeruj mi, ni sama ne znam što se događa, spontana sam i iskrena osoba, jednostavno sam htjela podijeliti i taj dio mene, koji kuha i kulminira, boli i nisam u stanju pronaći odgovore.

Obraćam ti se za pomoć, zašto, ne znam. Nitko nema čarobni štapić kojim bi me oraspoložio i pronašao pravi put.

Ne vjerujem si više, pokušavam pronaći smisao života u samoći ali ga ne vidim više. Ne predajem se, kročim nadalje poslovnim putem, tu se najbolje snalazim, tu opstajem, tu mi je smisao svega.

Da li sam zaslužila ljubav?

Nikad pronaći odgovor neću a vrijeme ide nemilosrdno...

...neću ti zamjeriti ako mi ne odgovoriš, vjeruj mi, ne bih te pitala kad bih znala što me čeka, osim samoće koja razara...

Više priča potražite OVDJE