« Život
objavljeno prije 10 godina
BUDUĆNOST POGONA

Tehnologiju za međuzvjezdana putovanja nećemo imati barem još 200 godina

Međuzvjezdano putovanje zahtijeva neviđen opseg posla i globalni angažman obzirom da takav pothvat ima i tehnološke i sociološke implikacije

Tehnologiju za međuzvjezdana putovanja nećemo imati još 200 godina
Tehnologiju za međuzvjezdana putovanja nećemo imati još 200 godina (Shutterstock)
Više o

svemir

,

brzina svjetlosti

,

miješana rasa

,

haktivizam

,

Tesla Security

,

advent na Britancu

,

Gričevanje

Nedavno je skupina znanstvenika objavila da su pronašli vjerojatno prvi naseljiv planet koji se nalazi oko 20 svjetlosnih godina od Zemlje. U astronomskim terminima, to je vrlo blizu. Ali kako danas stvari stoje, taj nam je planet nedostižan u svakom pogledu.

Kad se sve zbroji i oduzme, misija odlaska do tog planeta neće biti moguća još barem dva stoljeća, smatra Marc Millis, osnivač fondacije Tau Zero i bivši NASA-in stručnjak za propulziju, dodajući kako su za bilo kakav pokušaj odlaska sa Zemlje ključna tri čimbenika - financije, tehnologija i izvori energije. Dvjesto godina je dug period i razočaravajuće je što ga današnje generacije neće preživjeti; međutim, to ne znači da barem na neki način ne mogu sudjelovati u stvaranju povijesti ili, preciznije rečeno, budućnosti. Upravo fondacija Tau Zero, nevladina organizacija koja okuplja brojne stručnjake, volontere, istraživače i novinare koji rade na otkrivanju novih metoda i ideja vezanih za međuzvjezdana putovanja, predstavljaju samo mali dio inicijativa koje za cilj imaju unaprjeđenje ljudske budućnosti u opisanom smislu.

>> Otkriven prvi egzoplanet na kojem postoje uvjeti za život

Millis tvrdi da su međuzvjezdana putovanja u principu vrlo koguća. No problem je u tome što to zahtijeva neviđen opseg posla. Odlazak na egzoplanet značio bi da bi se čitav planet morao uključiti u to, moralo bi doći do povijesnih globalnih presedana. Svakome sa imalo razuma je jasno da odlazak na drugu Zemlju predstavlja značajan društveni izazov gotovo jednako kao i tehnološki.

O tehnološkim se postignućima i idejama raspravljalo prije dva tjedna na 61. Astronautičkom kongresu u Pragu na kojem je sudjelovalo preko 3,000 profesionalaca iz branše. Iako se većina razgovora vodila o aktualnim svemirskim misijama, bilo je riječi i o međuzvjezdanim putovanjima, naprednim svemirskim propulzijskim tehnologijama i istraživanjima vezanim za izvanzemaljsku inteligenciju. Ali najzanimljiviji dio je ipak onaj vezan za pogon svemirskih letjelica.

Solarna jedra su u principu jednostavna - sastoje se od ultra-tankog materijala kojeg pokreće sunčeva svjetlost. Uspješni testovi provedeni su ovoga ljeta u Japanu sa letjelicom Ikaros. No problem je što bi za međuzvjezdana putovanja ta jedra trebala biti ogromna, čak i nekoliko tisuća puta veća od Ikarosovih.

Raketni pogon je klasičan proces koji djeluje na način da se eksplozijom i izgaranjem goriva stvara potisak koji tjera letjelicu naprijed. problem je taj što za veće udaljenosti i veće brzine trebate više goriva - ta vrijednost raste eksponencijalno što znači da bismo za dolazak na neki udaljeni egzoplanet trebali imati nevjerojatno ogromnu raketu. Gotovo nemoguće. Nekoliko obećavajućih projekata ipak postoji. projekt Icarus je nastavak projekta Daedalus iz 1970-ih i namjera mu je stvoriti sondu koja bi imala fuzijski pogon. Sonda bi trebala pokazati što bi se sve s takvom tehnologijom moglo postići uključujući i otkrivanje prepreka na koje bismo na putu na drugu zemlju Mogli naići - kad se otkrije problem, otkrit će se i rješenja (kako eksploatirati helij-3 iz Uranove atmosfere, kako i gdje izgraditi komunikacijsku mrežu za daleka istraživanja svemira...). Ovaj i slični radovi postavljaju temelje za daljnji napredak.

Rakete i solarna jedra djeluju na fizičkim principima koje dobro poznajemo. Ali kad su u pitanju dugoročne misije, poprilično su manjkavi. Zato se javila potreba za traženjem novih rješenja - o njima se više govori u knjizi „Frontiers of Propulsion Science" koje je prošle godine objavio američki Institut za aeronautiku i astronautiku. Radi se o opsežnom štivu namijenjenom najviše stručnjacima i poznavateljima teme, ali svatko tko je barem jednom pogledao Star Trek lako će razumjeti osnovne koncepte napredne propulzije.

Kad bismo mogli pokretati letjelicu bez goriva, zahtjevi za energijom bi padali eksponencijalno. Tu na scenu stupa manipulacija inercijom i gravitacijom. Kad bismo bili u stanju upravljati ovim pojavama, broj revolucionarnih otkrića bi bio ogroman. Nekome to zvuči kao bajka ili znanstvena fantastika, ali stručnjaci već rade na tome - malo tko se usuđuje započeti eksperimente u pravom smislu te riječi, ali ako se postave prava pitanja naći će se i pravi odgovori, a onda je sve lakše. Najvažnije je otkriti porijeklo inercijskih okvira, shvatiti interakciju tvari i energije dok se kreću kroz te okvire i postići sparivanje gravitacije s ostalim temeljnim silama.

U godinama prije 1988. prohodne crvotočine smatrane su fantazijom. Prije 1994. godine warp pogon smatran je realnim samo u ZF serijalima. Ali danas su te ideje premet znanstvenih rasprava i istraživanja što znači da se uzimaju zaozbiljno kao potencijalna rješenja za svemirska putovanja.

>> 5 planeta na kojima je moguć život

Novi teoretski pristupi ne namjeravaju probiti brzinu svjetlosti kroz prostorvrijeme već se temelje na manipulaciji samog prostor-vremena s ciljem stvaranja prečaca (crvotočina) i prostorno-vremenskih mjehura (warp pogon). Stopa kojom se kreće prostorvrijeme je procijenjena na temelju ekspanzije koja je brža od svjetlosti a do koje je došlo odmah nakon 'velikog praska'. Pitanja koja izazivaju najviše prijepornosti su putovanje kroz vrijeme, magnituda potrebne energije i pretpostavke da energija mora biti 'negativna'. Iako su negativna energijska stanja prisutna u prirodi, postavlja se pitanje koliko se takve energije može podnijeti te koliko dugo. Nedavno je zaključeno da bi crvotočine bile energetski iskoristivije od warpa.

Millis razjašnjava problematiku - kategoriju svemirsko-prostornog pogona ne treba miješati s warpom (brži od svjetlosti) - i daje jasnu analogiju: Zamislite da se automobil kreće određenim krajolikom. Warp teorija podrazumijeva pomjeranje čitavih dijelova tog krajolika koji bi sa sobom nosili automobil do željenog odredišta. A to podrazumijeva puno puno energije iako bi otvorilo mogućnost pronalaska kanala za putovanja brzinom većom od svjetlosne. Svemirsko-prostorni pristup pogonu na stvar gleda drugačije - gleda se kako bi se automobil kretao vlastitom energijom u odnosu na sam krajolik (kotači-trenje-tlo). Zahtjevi za energijom su minimalni, ali ne bismo išli brže od svjetlosti.

Ukratko, još smo poprilično daleko od međuzvjezdanih putovanja i izrade tehnologije koja bi nam ih olakšala, ali smo na dobrom putu. Kvantna fizika još nije sasvim fokusirana na svemirska istraživanja pa nam zato preostaje još puno toga za otkriti. A nema sumnje da smo spremni za takve izazove.
22.10.2010. 11:17:00
    
Novi komentar
nužno
nužno

skrolaj na vrh