Stvari koje ni znanost ne može spoznati

Kako navodi britanski astronom Martin Rees, prepoznavanje obrazaca ponašanja čimpanzi, može nam pomoći da naučimo i nešto o sebi samima. Poput npr. lekcije iz onoga što čimpanze razumiju o svijetu, ili bolje reći ne razumiju. "Čimpanza ne može shvatiti kvantnu mehaniku", dodaje Rees. Ovo se možda čini očitim, no stvar je u tome da čimpanze ne mogu shvatiti ni ono što ne mogu razumjeti. "Nije stvar da čimpanze ne mogu razumjeti kvantnu mehaniku, već da ne mogu postati ni svjesne da to ne razumiju." Pitanje koje intrigira Reesa jest postoje li aspekti svemira koje ljudi također nikako ne mogu spoznati. "Nema razloga vjerovati da je naš mozak sposoban shvatiti svaki nivo stvarnosti", navodi.

Živimo u vremenu kada je znanost postigla ogroman uspjeh. Stvorili smo veliki model načina na koji fizički svemir funkcionira, od kvarkova da jata galaksija, te živog svijeta od molekularnih stanica do biosfere. Naravno da postoje rupe, ali mnoge od njih se skupljaju. Znanstveno putovanje bilo je iznimno plodno, posebice kada se uzme u obzir da je naš mozak evoluirao od preživljavanja u afričkoj savani, pa do istraživanja porijekla svemira i života. I sad kad smo dospjeli toliko daleko, može li nas nešto zaustaviti?

Odgovor mora biti da: postoje granice znanosti. Postoje neke stvari koje nikad nećemo moći sa sigurnošću spoznati, zbog fundamentalnih ograničenja fizičkog svijeta. Zatim, postoje problemi koje nikad vjerojatno nećemo moći riješiti zbog načina na koji funkcionira naš mozak. Postoje mnogi ekvivalenti Reesovoj usporedbi čimpanzi i kvantne mehanike - koncepti koji će zauvijek ostati izvan dosega našeg znanja. No ograničenja u znanju i shvaćanje da to prepoznajemo su, ako ništa drugo, vrijedna slavlja. Ona predstavljaju najplodnije tlo za istraživanje, a znanstvenici uče kako prepreke pretvoriti u mogućnosti. Nikad nećemo moći spoznati sve, ali otkrivanje onog što ne možemo, obično vodi do toga da naučimo više.

Možda najveće ograničenje našeg znanja jest rub svemira preko kojeg nikad nećemo moći vidjeti. Ovo proizlazi iz jednog važnog zakona: ništa ne može putovati brže od svjetlosti. Još 1929. Edwin Hubble otkrio je da se svemir širi. Sve se odmiče od nas, a ekspanzija je brža na udaljenijim dijelovima svemira. Bilo koji objekt, koji je više od 46 milijardi svjetlosnih godina udaljen, uzmiće brže od brzine svjetlosti (premda ništa ne može putovati kroz svemir brže od svjetlosti, građa svemira može se širiti brže).

Od trenutka kada objekt "sklizne" s horizonta, svjetlost koju emitira nikad neće stići do Zemlje, a isto vrijedi za informaciju iz našeg dijela svemira. Sve što imamo su podaci koji imaju vremena doći do nas tijekom životnog vijeka naše planete. Ostalo, moguće beskonačne količine, je izgubljeno zauvijek.

Što se nalazi iza kozmičkog horizonta? Ne znamo, no generalno se pretpostavlja da je nevidljiv dio svemira sličan kao i dio koji možemo vidjeti. Ipak, pretpostavka je dovedena u pitanje nedavnim otkrićem 1000 udaljenih jata galaksija koje se kreću prema istoj točki. Ovo indicira da bi mogle postojati megastrukture iza horizonta koje su nalik nečemu što nikad dosad nismo vidjeli.