Samo reci ‘not spicy’

Tajlandska kuhinja jedna je od najpriznatijih u svijetu i u gotovo svim međunarodnim izborima stoji pri samom vrhu, uz bok talijanskoj, francuskoj, meksičkoj ili kineskoj. Mješavina slatkog i ljutog, jela s jako malo masnoće, prekrasne dekoracije i raznorazne kombinacije mirisa nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim u toj egzotičnoj zemlji jugoistočne Azije. Hrana na Tajlandu puno je više od pukog odrađivanja životnih potreba. Ona je način života. Kuha se i jede na svakom koraku - na ulici, na plaži, po kafićima... Jednom riječju - svugdje.

Tradicija na ulici

Da je takav slučaj u Europi ili Americi, vjerojatno bi 90 posto pučanstva imalo 100 ili više kila, međutim, na Tajlandu je situacija drukčija. Pronaći punijeg čovjeka je isto kao tražiti iglu plastu sijena. Zašto je tome tako, odgovor je jednostavan. Gotovo sve što jedu je zdravo i bez masnoće. Zapravo, ne postoji jelo u kojem nema nekoliko vrsta povrća, voća, plodova mora, kokosovog mlijeka... Rižu ne treba ni spominjati.

Je li hrana dobar razlog za uputiti se na jugoistok najvećeg kontinenta svijeta? Naravno da nije, jer Tajland nudi puno više od same hrane. Ali, biti ondje i ne probati njihove specijalitete je valjda isto kao doći u Rim i ne vidjeti papu. Nije da nemate izbora, budući da Bangkok i mjesta na moru nude brdo europskih i američkih restorana...

Već pri prvom susretu s glavnim gradom shvatite o čemu se tu radi. Ne pitaju vas ni kako ste, ni kako ste putovali, glavno im je samo jeste li gladni. Nije im važno ni koje je doba dana, jer kod njih ne postoji doručak, ručak, večera. Ulični mirisi piletine, ribe, pa čak škorpiona i mrava vjerojatno će vam u startu raspršiti primisli o bilo kakvom obroku, ali ako slučajno uspješno prijeđete taj prvi korak, tada se isplati otići u ‘akciju’.

A pod ‘akcija’ ne mislimo na skupe, fine restorane koje je poprilično zahvatila globalizacija i polako gube domaći štih, već na stare, tradicionalne ugostiteljske obrte koji će vam sigurno dati najbolji odgovor na pitanje što Tajlanđani jedu.

Pivo naiskap

Takve restorančiće nije teško pronaći, u centru 10-milijunskog grada ima ih na svakom koraku. Nakon kraće potrage odabrali smo jedan i odmah shvatili da je to ono što smo tražili. Godine konobarice i blagajnika (teško je procijeniti, ali nisu daleko od stote) te namještaj iz ‘prošlog stoljeća’ sugerirali su nam da će to biti idealan početak upoznavanja ‘thai’ kulture. Začuđeni pogledi malobrojnog osoblja jasno su nam dali do znanja da stranac na to mjesto dugo nije kročio, ali nismo se dali smesti i hrabro smo zatražili meni.

Nakon dugotrajnog vijećanja odluka je pala na ‘noodle soup’ (obična juha s rezancima), svinjetinu sa žutim curryjem, piletinom u kokosovom mlijeku i kikirikijem. Za svako od tih jela konobarica je imala potpitanje: ‘Ljuto?’, a mi smo, kao ljubitelji slavonskih i mađarskih specijaliteta, bez oklijevanja odgovarali ‘Yes, please.’

Na kraju se to pokazalo golemom pogreškom, jer ‘tajlandsko ljuto’ i ‘hrvatsko ljuto’ nemaju previše dodirnih točaka. Papričice i feferoni brzo su učinili svoje i već sam nakon tri zalogaja sa suzama u očima otrčao na ulicu uhvatiti (zagađenog) zraka, a pri povratku sam valjda prvi put u životu uspio popiti bocu pive na iskap. Za to se vrijeme osoblje davilo od smijeha gledajući naše previjanje i slušajući molbe: ‘Singha, please’ (vrlo dobro tajlandsko pivo).

Prva lekcija iz thai kuhinje

Brzo smo shvatili da to nije mjesto za nas i nakon plaćenog računa (oko 80 kuna za tri osobe), posramljeni i gladni otišli smo potražiti neko mjesto koje će ‘europski želudac’ moći podnijeti. Ovaj put je izbor pao na ulicu. Iako uvjeti u kojima se ‘sve živo’ peče ne izgledaju nimalo higijenski, moram priznati da pečena piletina i pečena pileća koža nisu bili nimalo loši. Ali, uostalom, koliko filozofije ima u ‘roštiljanju’ običnog mesa...

Prvu lekciju iz tajlandske kuhinje smo, dakle, naučili već prvoga dana - samo morate reći: ‘Not spicy.’ Tada je gotovo sve probavljivo i ukusno, ali pod uvjetom da se pronađe prava kombinacija začina. Meso nije upitno, samo je pitanje s čime će biti iskombinirano (kokos, limunova trava, đumbir, riblji umak, paprika, feferoni, kikiriki, curry).

Prelaskom iz Bangkoka na obalu došlo je vrijeme za promjenu menija. Naravno, na repertoar su došli plodovi mora, koji na tamošnjim ribarnicama izgledaju jako primamljivo (i jeftino). Iako su me ljudi koji već imaju iskustva s tajlandskom kuhinjom upozoravali na to da njihovi ‘plodovi mora’ nemaju veze s našima, smatrao sam da razlika ne može biti tako velika. ‘Kakva je to umjetnost skuhati školjke i rakove, a malo začina me neće ubiti...’

Glavno jelo - spektakl

Začini me nisu ubili, ali da su mi pokvarili jelo - jesu. No, krenimo od početka. Krenuo sam s ‘nedefiniranim’ školjkama koje su nalik dagnjama i na kraju nije bilo nimalo loše. Jedinu zamjerku sam pronašao u tome što su presuhe, ali opet - ‘hrvatska buzara’ je samo jedna. Tad je na red došla juha od škampa, koja je na meniju jako dobro izgledala, ali nigdje nije pisalo da su to zapravo škampi (ne repovi, nego cijeli) u žutom curryju. Ni vizualno ta ‘juha’ nije izgledala nimalo primamljivo, a nakon jednog zalogaja ekspresno sam došao do zaključka da se moram prebaciti na glavno jelo.

Tada nisam ni slutio da će upravo to glavno jelo biti spektakl, jer do tog dana nikad nisam slutio da ću odbiti jastoga. Dekoracija je bila savršena - jastog je ležao na salati, limunu i komadima rajčice. Međutim, miris raznoraznih trava i ‘friškine’ otjerao je i goste sa susjednih stolova, a meni donio zaključak da upozorenja o tajlandskim plodovima mora nisu bila bezrazložna. O ukusima se ne raspravlja, ali kad su tajlandski plodovi mora u pitanju, uvjerenja sam da prosječni Hrvat nema nikakvih izgleda uživati u njima.

Dva tjedna provedena na jugoistoku Azije definitivno su premalo za kušanje svih čari tajlandske kuhinje, ali su barem dovoljna za zaključak da se za svakog pronađe ponešto. Vegetarijancima je Tajland raj, jer teško će bilo gdje na svijetu pronaći toliko jela s egzotičnim voćem, povrćem i travama... S druge stane, ljubiteljima mesa bolje je da se drže turskih ili njemačkih restorana, ali isto tako postoje i izgledi da pronađu svoju kombinaciju piletine ili svinjetine na tajlandski. U svakom slučaju, šteta je ne probati i barem na trenutak osjetiti dašak egzotične zemlje ‘tisuću osmijeha’.