Želite li znati što se događa na tamnoj strani mjeseca?

Pravi intrigantni SF filmovi, a pogotovo oni van mainstreama, prilična su rijetkost na kino repertoaru. „Avatar" svakako spada u SF i to punokrvni, ali to je sasvim druga kategorija, riječ je o spektaklu koji će doprijeti do svakog kutka na planetu. No filmovi poput nedavnog „Distrikta 9" ili sada „Mjeseca" nisu toliko česta pojava, a zaslužuju svaku pažnju SF fanova.

„Mjesec" se u potpunosti odvija na Zemljinom satelitu, i to na njegovoj tamnoj strani i u bliskoj budućnosti. Ozračje je prilično usamljeno i otuđujuće za Sama Bella (Rockwell) koji je upravo pri kraju svog trogodišnjeg ugovora s kompanijom Lunar. Na Mjesecu se dolazi do Heliuma 3 koji se koristi za stvaranje čiste fuzijske energije, a pokriva se 70% potreba Zemlje. Bell ne provodi stvarne rudarske radove i prikupljanje, ali je on ljudski faktor potreban za nadgledanje, popravke i slično.

Postaja je naravno opremljena raznim vidovima zabave, ali je zbog kvara satelita direktna veza sa Zemljom prekinuta, pa Bell željno iščekuje poruke svoje supruge i kćerkice. Jedino „društvo" ima u kompjuteru Gertyju, ali premda umjetna inteligencija ima ljudski glas i pokazuje brigu i zanimanje za Bella, to ipak nije odnos koji bi nadvladao usamljenost. A nakon gotovo tri godine ta izoliranost uzima maha, njegova je supruga u posljednjoj poruci izrazila sumnju u njihovu vezu, a njemu se počnu priviđati stvari.

Prilikom jednog izlaska na površinu, dođe do takve halucinacije zbog koje Bell doživi nesreću u svom vozilu. Nakon njegovog buđenja više ništa neće biti isto, a Bell će biti primoran preispitati svoje viđenje apsolutno svega, pa čak i samoga sebe.

„Mjesec" je jedan od onih komornih SF-ova koji, unatoč zaokruženoj priči, postavlja pitanja. I to ne bilo kakva pitanja, već ona esencijalna, o ljudskoj prirodi. Odnosno, što je to što čini ljudsko biće? Definiraju li nas sjećanja i osjećaji? Je li ljudski rod toliko nadmoćan da smije gospodariti svim drugim prirodnim i umjetnim bićima? Sva ta pitanja u filmu, nasreću, nisu postavljena prenapadno. Ona su jednostavno prirodno nametnuta kroz priču filma.

A redatelj Jones (punim imenom Duncan Zowie Heywood Jones, sin Davida Bowiea) uspijeva u svom prvom dugometražnom igranom filmu ostvariti primjereno klaustrofobično i sterilno ozračje, utkavši u jednom trenutku nemir i napetost koji nas ne napuštaju do kraja. Film je pun posveta Kubrickovoj „Odiseji" , a najveća sličnost svakako je u računalu Gertyju koji otvoreno podsjeća na legendarnog Halla, no ni u kojem slučaju nije riječ o kopiranju. Jonesov film ima svoj integritet, te je, kao i svaki pravi SF, slojevit u svojoj priči i filozofiji. Nije riječ o velikom filmu, ali svakako  je o dobrodošlom žanrovskom ostvarenju.