Prkošenje autoritetu – zašto neki ljudi ne mogu imati šefa

U svakoj zapovijedi postoji paradoks. Ako nekome naredimo da nešto učini, najvjerojatnije će se pobuniti protiv toga. Ako osobi nešto zabranimo, upravo to će biti ono što će željeti učiniti. Averzija prema tome da nas netko kontrolira usađena je duboko u naš DNK. Ona će odlučivati o tome hoće li zaposlenik obaviti neki zadatak, hoće li dijete napisati domaću zadaću ili hoće li društvo slijediti zakone.

Što u osobi potiče taj impuls za pobunom? Prema nedavnom istraživanju, razloga je nekoliko: sumnja u to da je se smatra nepovjerljivom ili nesposobnom ili sumnja u ponašanje osobe koja ograničavan njihovu slobodu. A neke od odgovora može dati i mozak. Naime, tendencija da se bunimo protiv autoriteta ovisi o tome koliko sinkronizirano rade dvije polutke našeg mozga.

Averzija prema kontroli u suštini nije loša. Ljudi cijene svoju slobodu i voljni su ju štititi. Ali kada se instinkt za pobunom pokrene iz pogrešnih razloga, potrebno je razumjeti koji su to razlozi kako bismo spriječili da nam oni načine više štete nego koristi.

Postoji puno primjera u kojima bismo si kao društvo mogli olakšati život da odlučimo poslušati autoritet. Primjerice, sjetimo se svih onih kampanja protiv pušenja ili uzimanja droga koje svakodnevno bez grižnje savjesti mnogi od nas ignoriraju. I ne samo to, neke od njih u nama pobuđuju samo još veći inat, pa namjerno činimo ono što znamo da nije dobro za nas, samo da bismo nekome prkosili.
Iz tog je razloga potrebno razumjeti što se to događa u ljudskom mozgu, a potiče nas na pobunu.

Adolescenti u duši
S tim ciljem provedena je studija na studentu koji su sudjelovali u snimanju mozga prilikom igranja igrice u kojoj su između sebe i promatrača morali podijeliti novac. Na pojedinim dijelovima igre, promatrač je određivao količinu novca koji će igrači koristiti, čime je ograničavao slobodu igrača.

Na kraju igre, igraču su trebali ocijeniti koliko su zadovoljni igrom, prilikom čega je većina prijavljivala nezadovoljstvo, ljutnju i želju za više slobode, koje su osjećali zbog promatračeva nametanja. No bilo je i onih koji su osjećali emocije poput pouzdanja i velikodušnosti, no kad se tijekom igre od njih zahtijevalo da daju donaciju, većinom su davali manje od predložene svote.

Zaključeno je da tuđe razumijevanje ovisi o tome koliko vjeruju drugoj osobi, a na tome su se temeljile i odluke igrača. Povjerenje koje osjećaju prema drugome igračima je bilo važnije od ljutnje koju su osjećali ili tome koliko su jako željeli pobijediti.

Na snimkama mozga igrača koji su se najviše suprotstavljali nametanju promatračevih želja, zamijećena je veća povezanost između dvije polutke. No time se još uvijek nisu dali odgovori na sva pitanja jer nije jasno zašto se određeni dijelovi mozga aktiviraju prilikom ovakve vrste ponašanja. Neki stručnjaci smatraju da se to događa zato što osobe koje se bune protiv tuđeg kontroliranja češće osjećaju unutarnju borbu između urođene potrebe za velikodušnošću i potrebe da se izbore protiv potencijalnih ograničenja, a te dvije potrebe javljaju se u različitim dijelovima mozga.