Prije ponoći nije kraj druženja Jessea i Celine

Prije svitanja Jesse, mladi američki turist, nagovorio je lijepu mladu Francuskinju Celine da siđe s njim s vlaka i šeta Bečom, uz obećanje na rastanku da će se vidjeti za šest mjeseci. Naravno, nisu, ali Prije sumraka, devet godina kasnije, Celine je ipak uletjela u knjižaru u kojoj je Jesse promovirao svoju knjigu u kojoj je opisao što se događalu u Beču prije devet godina, jedne romantične noći.

Već film Prije sumraka bio iznenađenje jer je prvi film izuzetno lijepo zaokružena cjelina nakon koje se nismo nadali nastavku, a treći je još dublje zašao u Woody Allenovske vode, ne dopustivši da priča o dvoje ljubavnika završi s "i oni su dugo i sretno živjeli". Sva tri filma krasi intimna i inteligentna priča, predivno odglumljena i šarmantna na neki svoj poseban način.

Dakle, devet godina kasnije stigao nam je i treći dio sage o ljubavi, svijetu, unutrašnjim dramama i sumnjama i svemu oko nas u filmu Prije ponoći, ponovno kao zajedničko scenarističko djelo redatelja Richarda Linklatera i dvoje glavnih glumaca, Julie Delpy i Ethana Hawkea.

Veliki je užitak gledati talentiranu Julie Delpy ponovno kao Celine, nakon njezinih luckastih izleta u redateljske vode sa svojim Dva dana u Parizu i Dva dana u New Yorku, filmovima koji se bave sličnom temom kao i Linklaterovi, samo na još malo pomaknutiji način.

Naše likove nalazimo u hektičnom raspoloženju zadnjih dana godišnjeg odmora u Grčkoj, Jesse je upravo otpratio sina iz prvog braka na avion u SAD i njegova tuga za propuštenim djetinjstvom sina vodi nas kroz prvi dio filma. Dakle, od bajkovitog života posutog cvijećem, naravno, nema ništa, već se radi o braku dvoje ljudi srednjih godina sa svim životnim problemima. Ipak, oni nisu baš obični četrdesetogodišnjaci utučeni svakodnevnicom već su uspjeli zadržati dosta idealizma i znatiželje iz mladosti i to je razlog zašto nas zanima što se s njima događa, a zanimat će nas i za devet godina.

Pomisao na odrastanje sina užasava Jessea gotovo kao i mogućnost da on sam odraste i shvati da je sin već u pubertetu i da mu više ne može doći bliže nego što jest. Usput nabačena ideja o mogućnosti preseljenja obitelji u Chicago pokrene unutarnje demone u Celine, koja je upravo odlučila prihvatiti novi posao koji priželjkuje već godinama.

Zgodno smješteno u Grčku, na prvi pogled dobiva se dojam kao da su scenaristi poželjeli provesti cijelo ljeto na lijepom grčkom otoku, ponavljajući scene koje namjerno zeznu u zadnji čas, kako bi dobili razlog za još jednu večeru, još jedan zalazak sunca i još jednu toplu noć uz vino i razgovor. 

Upravo to rade i njih dvoje kad se nađu sami, u hotelskoj sobi koju su im organizirali domaćini, uz čuvanje djece, kako bi njih dvoje dobili malo mira i vremena za sebe. Naravno, demoni ponovno isplivaju i otjeraju ih iz sobe, no na kraju čitanje imaginarnog pisma 82-godišnje Celine mlađoj verziji ipak ostavi priču i vezu živom i spremnom za novi nastavak, koji ćemo, najvjerojatnije, morati pričekati još devet godina. 

Prije ponoći jedan je od onih filmova koje možete gledati nekoliko puta jer stalno mislite da ste nešto propustili, a zapravo ste se zaljubili u njihov odnos, toliko normalan i svakodnevan da se lako identificirati s njim. 

S druge strane, zavidimo im na rješavanju problema s kojima se suočavaju svatko na svoj način, Celine izravno, menadžerski, dok Jesse sve vidi svojim očima pisca i maštom zaigranog djeteta. 

U svakom slučaju, vrijedi se strpiti do 2022. kada ćemo vjerojatno uživati u jednako sjajnom Prije podneva...