"Prdi" li i vaš mozak?

Dogodi li se i vama da vaš mozak naprosto digne ruke visoko u zrak i poviče „Predajem se!!" svaki put kad netko u vašoj blizini počne govoriti o četverodimenzionalnoj hiperkocki, kvantnoj mehanici ili beskonačnosti svemira? Nemate brige, velika većina ljudi u tom je pogledu vrlo slična.

Ipak, generalno gledano, možemo reći da su naše sive stanice poprilično dobre u procesuiranju podataka iz svijeta koji nas okružuje. S druge strane, postoje određene iznimke. Donosimo vam nekoliko svakodnevnih stvari i situacija koje naš mozak potpuno izbacuju iz takta, a čini se kao da ne bi trebale.

Vrata

Dogodi li vam se ponekad da ulazite u prostoriju s jasnom namjerom da u njoj nešto napravite, samo kako biste potpuno zaboravili što je to one sekunde kad prođete kroz vrata? Znanstvenici tvrde kako je upravo prolazak kroz vrata glavni krivac za ovaj čudni gubitak pamćenja, koji u našem mozgu predstavlja svojevrsni prekid jednog niza misli i početak drugog, nešto poput scena u filmu. Velikoj većini ljudi postane gotovo nemoguće sjetiti se po što su došli bez da se prvo vrate u prostoriju u kojoj su do tada bili.

Mjesec

Ukoliko u sebi imate i trunke romantike, proveli ste barem djelić svog vremena promatrajući Mjesec na noćnom nebu. Vjerojatno ste primijetili kako je on pritom izgleda puno veći što je niže na nebu, unatoč tomu što je potpuno jednake veličine kao i kad je točno iznad naših glava. Ova se iluzija zove „mjesečevom iluzijom", a znanstvenici smatraju da su „krivci" oblaci. Naime, iskustvo nas uči da su oblaci koje vidimo na rubu horizonta puno dalje nego oni koji se nalaze točno iznad naših glava. Ukoliko su oblaci koje vidimo na horizontu veliki, to nužno znači da su u stvarnosti doista ogromni. Upravo zbog toga nam se objekti bliže horizontu čine većima negoli to doista jesu.

Pištanje

Mnogi će se složiti kako je alarm njihove budilice najgori zvuk na svijetu, a malo tko posebno uživa u kojekakvim drugim pištajućim zvukovima, poput detektora dima kojemu su baterije gotovo prazne ili onoga u kamiona koji ide u rikverc. Razlog tomu leži u činjenici što je takvim zvukovima naš mozak evolucijski neprilagođen. Prirodni zvukovi kakvih su se naši preci naslušali stvoreni su prijenosom energije, uglavnom od udarca jednog objekta u drugi te zvuk s vremenom polako nestaje. S druge strane, zvukovi pištanja prestaju naglo i onemogućavaju nam da procijenimo otkuda dolaze, što zbunjuje naš mozak i čini ga vrlo nesklonim njima.

Fotografije

Kao što evolucijski nismo navikli na pištajuće zvukove, tako nismo naučili ni gledati fotografije. Unatoč tomu što je većina nas „naučila" shvaćati princip fotografija, naši iz mozgovi još uvijek ne uspijevaju odvojiti od stvarnih ljudi i predmeta. To se najbolje vidjelo u  jednoj američkoj studiji, gdje su ispitanici zamoljeni da igraju pikado. Pokazalo se kako su ljudi znatno neprecizniji kad su kao pozadina korištene fotografije slavnih osoba i djece, nego kad su gađali klasičnu pikado pozadinu. Druga je studija pokazala kako se ljudima naglo povećava puls i znojenje kad ih se zamoli da izrežu fotografiju nekog predmeta iz svog djetinjstva (iako se samom predmetu ništa time ne dogodi). S tek stotinjak godina prakse, naš mozak još uvijek ima problema s razlikovanjem stvarnog i imaginarnog.

Kotači

Jeste li ikada primijetili kako kotači automobila koji voze određenom brzinom izgledaju kao da se okreću u suprotnom smjeru? Iako znanstvenicima još uvijek nije  potpuno jasno zbog čega se ovaj fenomen događa, najčešće objašnjenje tvrdi da naš mozak funkcionira poput filmske kamere, snimajući određeni broj sličica u sekundi umjesto neprekinutog „filma". To zbunjuje naš mozak koji iskustveno pretpostavlja da se kotač u tim kratkim trenucima između „sličica" prirodno vrti u drugom smjeru. Ovaj se efekt pojačava što se kotač brže okreće.