Politički korektne bajke?

Je li moguće napisati bajku koja će se zvati „Princeza na bijelom konju, princ na zrnu graška"? Borci za rodnu ravnopravnost tvrde da ne samo da je moguće već je i neophodno, jer smo u poštovanju ljudskih prava odmakli daleko od epskih i duboko patrijarhalnih vremena kada su nastajale „Pepeljuga", „Snjeguljica i sedam patuljaka", „Uspavana ljepotica", ...

Koautorica zbirke priča „Tko se boji vuka još? Moćne priče za odvažne i radoznale", Aleksandra Izgarjan kaže da se kroz stare bajke zapravo reproducira slika podređene žene. Prema njenim riječima, bajke prenose tradicionalne rodne uloge, u kojima se žene vide kao pasivne, odnosno kao uspavane ljepotice koje onda probude prinčevi, i vide se prije svega kao domaćice. „U svim Diznijevim filmovima, pogotovo onim starijim, već na početku žene se pojavljuju kako peru i čiste. Zato mislimo da je potrebna dekonstrukcija i rekonstrukcija tih bajki i filmova, odnosno da je potrebno djevojčicama ponuditi neke druge modele, u kojima su junakinje aktivne, u kojima one rješavaju neke probleme ili sukobe, a ne oslanjaju se samo na prinčeve da im riješe probleme", navodi naša sagovornica.

Neke nove Crvenkapice

Ima i drastičnijih primjera, prije svega u epskim narodnim pjesmama, kaže Aleksandra Izgarjan. „Imate zidanje Skadra, gdje se žena uzida u temelje grada, što je vrlo potresno za čitanje i djeci i odraslima. Ili recimo Vila Ravijojla, koju pretuče Kraljević Marko. To su ipak neki ekstremno negativni modeli ponašanja", kaže Izgarjan.

No sve ovo naravno ne znači da treba „zabraniti" stare bajke, kao i priče i pjesme iz starina. „Naravno da s djecom treba čitati i stare priče, jer stare priče nam pokazuju kako su ljudi nekada živjeli i mislili. Ali, za današnje vrijeme su potrebne neke nove priče. Kada, recimo, pogledate Harryja Pottera, tu imate Herminu koja je vrlo odvažna, pametna, na koju se i Harry i Ron oslanjaju i koja je vrlo važna za zaplet. Recimo, imate i novu Alisu u zemlji čudesa, novu Crvenkapicu, ... Znači, to je neki trend u svijetu danas, da se rade nove priče i filmovi", ocjenjuje Aleksandra Izgarjan.

Snjeguljica i pobuna patuljaka

Odgojiteljica Višnja Nežić međutim tvrdi da u vrtićima ne postoji jedinstvena metoda po kojoj bi nastavno osoblje radilo kada je u pitanju rodna ravnopravnost u književnim djelima za djecu te da je sve prepušteno samim osobnim poduzetnosti odgojiteljica. „Postoji literatura, ali ono što je više problematično jest da se malo radi sa samim odgojiteljicama i odgajateljima. Mi na tu temu nismo imali nikakvu obuku ili neke neslužbene tečajeve. Tako da sve ovisi od toga kakav stav odgojiteljice i odgajatelji imaju o rodnim ulogama, i to se onda prenosi na djecu", navodi Nežić.

Ona dodaje da iz svakodnevne prakse zna da je u pričama moguće zamijeniti ustaljene uloge djevojčica i dječaka, a da to djeca i „ne primijete". „Ako je priča da se tri dječaka igraju loptom, a četiri djevojčice imaju šalice za čaj, ja samo promijenim imena i stavim da su se Tanja, Vanja i Snježana igrale loptom", objašnjava Višnja Nežić.

U zbirci „Tko se boji vuka još? Moćne priče za odvažne i radoznale" autorice su napisale priče u kojima su junakinje ne samo aktivne, već rješavaju sukobe mirnim putem. Tako djeca mogu čitati priče „Milica i Danica u zemlji miroljubivih čuda", „Snjeguljica i pobuna patuljaka". Projekt je za početak dobio i državni pečat, jer je odobren od strane Zavoda za unapređenje obrazovanja i odgoja Republike Srbije.