Natezanje oko čelnika EU tek počinje

Kada bi bilo po glavnom kandidatu europskih Pučana Manfredu Weberu, sve bi bilo sasvim jednostavno. Kršćanski demokrati i pučke stranke u EU su dobili najviše mjesta u Europskom parlamentu i tako su predsjednici država ili vlada EU na izvanrednom zasjedanju u Bruxellesu ovog utorka (28.5.) upravo njega trebali predložiti za predsjednika Europske komisije.

Doduše i Weber zna kako je frakcija Pučana u EP sa 180 zastupnika relativno najveća, ali nakon ovih izbora je opustošena i kako su izgubili 41 mjesto  (EU izbori: pad "narodnih" stranaka)i kako tek sad nemaju vlastitu većinu u Europskom parlamentu. On zato poziva sve ostale frakcije, sa izuzetkom populista (Izbori u EU: Desna revolucija je izostala) i Ljevice na suradnju, ali Socijaldemokrati, Zeleni i Liberali imaju i vlastite kandidate i ideje tko bi mogao biti predsjednik Europske komisije.

Kompromis važniji od načela

Ali kao što se sinoć vidjelo, mnogima od 28 predsjednika država ili vlada Unije je ta računica Webera previše jednostavna. Kao prvo, čelnici nacionalnih vlada ne žele prepustiti Europskom parlamentu pravo prijedloga osoba za najvažnije položaje u Bruxelesu, kao drugo su nepovjerljivi prema Nijemcu Weberu i što će se on to dogovoriti sa drugim frakcijama i zastupnicima, a kao treće je tu ukupno pet važnih položaja u EU i tu se treba dogovoriti oko čitavog paketa. A tu će biti potrebno postići kompromise, tako da će Manfred Weber lako postati žrtva svih tih ustupaka i natezanja koja će možda završiti tek koncem lipnja.

Što je još gore za Manfreda Webera, ne može biti sasvim siguran čak niti u podršku Berlina: doduše, Angela Merkel ga načelno podržava, ali se čuje i kako je "u smislu viših europskih rješenja" spremna i na ustupke. Francuski predsjednik Emmanuel Macron ionako ne želi da postoji samo jedan glavni kandidat pojedinih frakcija za predsjednika Europske komisije, a sinoć je i rekao kako Europa treba „najbolje ljude". Prevedeno na jezik ovog francuskog predsjednika to ne znači Weber, nego danska europska povjerenica Margarethe Vestager. Jer Macronova stranka ne spada u Pučane, nego u frakciju Liberala odakle je i ova danska političarka.

Već prije sastanka na vrhu su počeli pregovori i ispitivanje mišljenja. Razgovarali su dosadašnji predsjednici klubova zastupnika, a i francuski predsjednik je htio čuti što misle u Španjolskoj, Nizozemskoj i Belgiji. Nije imao problema niti čuti što žele države Višegradske skupine: mađarski premijer Orban doduše zagovara „neliberalnu demokraciju", dakle potpunu suprotnost onoga što zagovara Macron, ali zajednička im je točka što niti Budimpešta nije sklona imati Nijemca na čelu Europske komisije.

Mali i veliki, siromašni i bogati...

Jer treba izabrati osobe za čitav niz važnih funkcija: nije samo riječ o nasljedniku Jean Claude Junckera na čelu EK, nego treba izabrati i predsjednika Europskog parlamenta, nasljednika Donalda Tuska na čelu Vijeća Europe, tu je i funkcija posebnog povjerenstva za vanjsku politiku, a na jesen treba već imati i novog predsjednika Europske središnje banke. Tu treba naći ravnotežu između predstavnika velikih i malih članica, između bogatih i siromašnih, sjevera i juga, „starih" i „novih" članica Europske unije.

Već je i to teška zadaća, ali još je teža upravo beznadnom stranačkom šarolikošću Europskog parlamenta (Europski parlament postaje raznovrsniji). Da stvar bude još gora, čitav niz članica uopće nema vladu: u Austriji je više nema, u Belgiji je još nema jer su u nedjelju tamo bili i parlamentarni izbori i koalicija se tek dogovara. O koaliciji se još razgovara i u Španjolskoj, Finskoj i Estoniji, a onda je tu i Velika Britanija koja je ionako poseban slučaj zbog Brexita. A onda je tu i čitav niz država za koje se uopće ne zna što točno žele. Na primjer Italija i njena populistička vlada, makar je upravo iz Italije čak tri od pet važnih čelnih mjesta o kojima se sad raspravlja: Talijanke ili Talijani su i povjerenica za vanjsku politiku, predsjednik Europskog parlamenta i predsjednik Europske središnje banke. Mnogima je to puno previše, Rim naravno u tome ne vidi nikakav problem.

I koga smo zaboravili... Možda građane?

Utoliko ne čudi što su se predsjednici država ili vlada EU ovog utorka dogovorili tek - da će se dogovoriti, bez spominjanja bilo čijeg imena. Najvjerojatnije će se prvo znati ime novog predsjednika Europske središnje banke jer o njemu ionako odlučuje manji i ipak nešto homogeniji broj zemalja - države zone eura. I tu je kandidat jedan Nijemac, predsjednik Njemačke središnje banke Jens Weidman, a ako on bude izabran onda će sigurno Francuzi htjeti odlučiti o predsjedniku Europske komisije. „Ili će biti obrnuto?" pita se Janis Emmanouilidis, stručnjak za Europu. On nipošto ne isključuje mogućnost i da netko „padne s neba" i da se šefovi država EU dogovore o nekome o kome još nitko nije razmišljao.

Pored svih nacionalnih i regionalnih interesa, najstariji službujući eurozastupnik Elmar Brok (CDU) podsjeća i na još jedan „problemčić": građane Europske unije. Unija je već ionako došla na zao glas što se o kadrovima dogovara iza zatvorenih vrata, bez obzira koga i što građani zaokružili na svojim listićima. Oni su mislili i da tako odlučuju o predsjedniku Europske komisije i građane se ne može samo tako vući za nos, upozorava njemački eurozastupnik koji se tim upozorenjem i oprašta od Europskog parlamenta.

Drugi „problemčić" je i pitanje, čime će se novi čelnici EU uopće baviti. Na to je još uoči izbora upozorio i glavni kandidat europskih socijaldemokrata Frans Timmermans: građane zanima što će se učiniti sa konkretnim pitanjima, dakle promjenom klime, zaštitom okoliša, migraciji i naravno, što će biti sa njihovim vlastitim blagostanjem. Tko će onda i raditi na tim pitanjima, to je građanima na koncu svejedno, smatra ovaj nizozemski političar.