« Film
objavljeno prije 10 godina i 10 mjeseci
Razgovor - IVONA JUKA

Što sa sobom tijekom dana

Povodom premijere filma "Što sa sobom tijekom dana" razgovarali smo s autoricom dokumentarca

Fotografija vijesti
Više o

Ivona Juka

,

što sa sobom preko dana

Metro-portal poklanja do utorka Riječanima i Splićanima svaki dan po dvije karte za premijeru filma Što sa sobom tijekom dana!

Nakon nagrada koje je osvojio u inozemstvu (najbolji dokumentarni film na festivalima au Weisbadenu i Sarajevu) i kod kuće (Oktavija i Grand Prix Dana hrvatskog filma), ‘Što sa sobom preko dana’ ostvario je još jednu pobjedu na domaćem terenu. Film je prebačen na 35 milimetarsku traku i od jučer je u redovnoj kino distribuciji. Uspjeh je još veći jer tema zatvorenika u Lepoglavi nije nimalo toliko atraktivna širokoj publici kao dva prijašnja domaća dokumentarca koji su vidjeli unutrašnjost kino dvorane, ‘Novo novo vrijeme’ i ‘Sretno dijete’. Razgovarali smo s redateljicom filma, Ivonom Jukom, o filmu, njegovim počecima, snimanju, problemima i uspjesima.

Ideja da se film distribuira u kinima došla od producentica nakon prvih projekcija na festivalima koje su odlično primljene.

- Mene je bilo strah još na prvom festivalu u Wiesbadenu kako će ljudi prihvatiti film jer je na hrvatskom, prilično je brz, bojala sam se da neće shvatiti humor, da im neće biti smiješno ono što je nama smiješno, a tu je i problem prijevoda. Čak sam se bojala da će zbog titlova propustiti neke stvari koje se u filmu vide vizualno. I stvarno nisam očekivala da će biti tako super reakcija tamošnje publike. A oni su reagirali kao što su reagirali naši prijatelji koji su ga gledali u montaži. I smijali su se na mjestima gdje smo očekivali da se smiju, šutjeli smo gdje smo željeli da šute, mene je to stvarno oduševilo. To mi je bila nagrada prije nego što sam dobila nagradu - priča redateljica filma Ivona Juka.

Kada su odlučili da će ići na filmsku traku (na festivalima je film prikazivan s bete), cijela ekipa je počela skupljati novce i obilaziti sve moguće sponzore, ambasade, udruge.

- Tek kad je film osvojio sve te nagrade, tada je ministarstvo pokazalo interes da nam da te novce i zbilja bez tih 150 tisuća kuna ne bi uspjeli, ali ni to nije bilo dovoljno za prebacivanje na 35mm. U Beču su nam dali sve moguće popuste, masteriranje zvuka dobili smo besplatno, a iz Dolbyja su nam izašli u susret. Nekako smo još skupili tu svotu tako da smo svi radili neke druge poslove da bi zaradili za ovaj film. I na njemu nismo ništa zaradili niti očekujemo  - objašnjava Juka.

“Bilo me je strah kako će njih trojica reagirati kada pogledaju film. Nisam željela da se razočaraju ili da se osjećaju iskorišteno. Super mi je bilo što su možda su bili šokirani, ali su se ipak prihvatili. I s tim sam zadovoljna.” 

U filmu se prikazuju zatvorenici dok spremaju kazališnu predstavu, što nije prvi put na filmu, ali to nije  glavna tema filma.

- Mi smo sa scenarijem prošli na natječaju u ministarstvu kulture za sufinanciranje filma. Scenarij za film je postojao više od šest mjeseci, skoro godinu dana prije nego što sam počela snimati film. Ja sam, čim smo prošli na natječaju, pokušala doći do bilo koga iz zatvorenika, međutim tada uopće nismo imali šansu dobiti dozvolu za ulazak u zatvor.

Ali sam to vrijeme koristila da se nađem s kriminolozima, socijalnim radnicima, bivšim osuđenicima, pripremala sam se što sam više mogla da saznam kako to Lepoglava izgleda unutra. I dok sam se ja tako pripremala izašao je članak u novinama da je Stojan Matavulj imao predstavu u Varaždinskom HNK sa zatvorenicima iz Lepoglave. Saznala sam od Stojana da će igrati još u Gavelli u Zagrebu. I onda je nastala panika da osiguramo snimanje u Gavelli. I dobili smo dozvolu. Super je bilo što su njih doveli  već ujutro u Gavellu, a oni su imali predstavu tek navečer. 

Imali su pokus da osjete prostor Gavelle i ja sam zamolila da snimam probu jer mi je to dobro poslužilo da još više podcrtam ovu zatvorsku priču. A ujutro sam zamolila pravosudne policajce da me ostave malo nasamo s njima. Tada sam im objasnila da želim raditi dokumentarni film, mada njima u tom trenutku nikome nije bilo jasno o čemu ja to želim snimati film. I tada sam odabrala  trojicu glavnih likova, Makija, Tulju i Zanea. Pasali su mi po tome što su sva trojica različiti, to odmah vidiš na njima.

‘Dolazak u zatvor na četiri dna ipak je bio veliki šok. To u zatvoru je strašno intenzivno iskustvo. Mi smo se nakon četiri dana stvarno osjećali kao da smo u zatvoru bili četiri godine.’ 

Različiti su po karakteru, kaznama, težini zločina, sredinama iz kojih dolaze. Znači po svemu su različiti pa svatko od njih donosi neki svoj mali svijet. Krenulo je snimanje popodne i fokus je bio na njima trojici. S tim da sam dogovorila i snimanje početka i kraja predstave jer mi se to odlično u priču uklopilo. Zanimljivo je da sam ja njima tada rekla da ću ih doći snimati u zatvor što oni baš nisu vjerovali. Dva mjeseca nakon toga smo uspjeli ući u zatvor - prisjeća se redateljica.

U zatvoru se snimalo četiri dana koje su bile intenzivno iskustvo, a donosio je i mnoge poteškoće.

- Imali smo radno radno vrijeme od 16 sati dnevno, dizali se u 4 ujutro da bi sve spremili još prije nego što bi se oni ustali. Još je padao snijeg, bio je pravi Sibir. Naravno da smo bili mokri,, pa ti se kamera smoči pa trčiš u prvi frizerski salon da ju s fenom sušiš. Radiš u sitnoj produkciji koja nema mogućnosti i to je bilo ludo s jedne strane, ali je bili i intenzivno. Tek kad smo izašli onda smo se svi razboljeli jer nas je unutra držao adrenalin.

Svi smo dobili gripu, pali u depresiju, sve nas je opralo kada smo izašli. S jedne strane mi je bilo dobro tamo, a iz sadašnje perspektive neke stvari nikada ne bih ponovila.

Film se fokusira na likove ne orijentirajući se na život u zatvoru, koji se čak doima laganim.

‘Meni su patetika i emocije dvije različite stvari. Ja volim emotivne stvari iako moram priznati da i sama izbjegavam koristit tu riječ jer se bojim da će ljudi to shvatiti patetično. Ja volim emotivne stvari, ali ne mislim tu na maramice i plakanje, jer emocije su strašno široki spektar. A patetika mi je uvijek nešto što je lažno.’ 

- To nije istina i ja sam se jako trudila sakriti kakav je život u zatvoru jer nisam željela da niti u jednom trenutku bude fokus na tome. Osobno imam stav da zatvor nije hotel.

Pogledajte u kakvom su stanju neke naše bolnice, ili rađaonice kao Petrova, pa što mislite u kakvom je stanju Lepoglava. Šta ja onda imam to pokazivati. A osim toga moja priča nije bila o tome. Priča je bila baš o njima. Bio je potreban silni trud sakriti taj dio priče da bi fokus ostao na njima. Oni su baš htjeli o tome pričati i to je normalno, to je njihov život tamo i to je nešto što ih najviše boli i najviše su na tome inzistirali. Ja ih razumijem, ali priča nije bila o tome. Priča je o njima. Jer tada bi skliznuli u neku patetičnu priču kako je njima strašno teško. Što je, ali ni nama na slobodi nije lako.

Jedna od emotivnih scena svakako je Makijev susret s ocem koji dolazi u posjet koji se doima posebno iskrenim.

- Dolazak Makijevog oca bio je dogovoren jer on nikada ne bi došao sam. Ljudi se razočaraju kada čuju što je sve bilo dogovoreno, a ne bi trebali. Glupo je uopće vjerovati da je dokumentarni film istina. Ako pet autora radi dokumentarac o istoj temi nastat će pet različitih filmova. Ljudi misle ako je nešto bilo dogovoreno ili izrežirano onda to nije dokumentarac. Ali to je dokumetarac. Režija je zapravo uvijek ista. Samo što je u igranom filmu javna, a u dokumentarnom filmu skrivena.

Ja nikome od njih nisam smjela reći zbog čega nešto tražim, ali sam im pristupala isto kao i glumcima. Jer ako njima kažem on će početi glumatati, a želim da bude iskreno. Oni su meni ponavljali stvari i ponovno izgovarali rečenice. Stvari su bili dogovorene i isplanirane, ali postoji sistem kako da u okviru dogovorenog i isplaniranog dobiješ istinu. Ti manipuliraš njima i zapravo je strašno što možeš napraviti s njima, a da oni toga nisu svjesni. Ali ta manipulacija je ipak u svrhu prikazivanja istine. Dakako jedne od istina jer univerzalna istina ne postoji. 

Piše: Piše: Sanjin Petrović
21.03.2008. 03:29:20
    
Razgovor RSS komentara novi komentar ↓
  1. avatar
    Ante Matic
    01.02.2011. 14:51
    Super dokumentarac. Kada sam ga pogledao htjeo sam ici u lepoglavu na sedmicu dana ;)

    Trebalo bi napravit 2 dio dokumentarca.

    Pozdrav.
Novi komentar
nužno
nužno

skrolaj na vrh