Kako su mrtvaci učinili vaš automobil sigurnijim

Najnovija karakteristika suvremenih automobila mogli bi postati pojasevi na napuhavanje na zadnjim sjedalima. Međutim, ta ideja je prvo na pamet pala inženjerima iz Forda. Pojasevi na napuhavanje bit će elementarni dio Forda Explorera iz 2011. i već sad ih se promovira kao novitet koji bi trebao učiniti Fordovo vozilo još zanimljivijim. Ali proces nastajanja i ostvarivanja tog plana drži se daleko od očiju javnosti, piše Jakopnik.com. Vjerojatno se malo tko od nas zapitao na koji način inženjeri uspijevaju smisliti i testirati sve što imamo u automobilima, naročito kad je u pitanju sigurnost. Odgovor na ovo posljednje je pomalo bizaran, ali sasvim logičan - koriste mrtvace. Proizvođači automobila i zagovornici bolje sigurnosti u njima često se hvale takozvanim crash testovima u kojima se nerijetko koriste specijalno napravljene lutke sa senzorima - u brojnim videima prikazuju se sudaranje ili praznih vozila ili onih s lutkama. Ali automobilski giganti ne žele da znate kako je učinkovitost većine sigurnosnih sustava testirano uz pomoć tijela mrtvih ljudi.

Prvi put u suvremenoj povijesti, točnije u 1930-ima pri Sveučilištu Wayne State, tijelo mrtvaca je službeno 'upotrijebljeno' da bi se vidjelo što sve može podnijeti - znanstvenici su ga bacili na dno okna za lift. Vjerovali ili ne, baš sve, od upravljačkog sustava, vjetrobrana i air-bagova u svemu tome stoje znanstveni principi i saznanja dobivena uz pomoć mrtvaca.

Iako smo sposobni poprilično precizno izrađivati testne lutke, objašnjava bivši vodeći istraživač za pitanja sigurnosti u Fordu Priya Prasad, ništa u biti ne može zamijeniti pravo ljudsko tijelo. Proizvođači žele da ih se ne povezuje s tom praksom. Najbolji primjer toga je kad je jedan švedski istraživač rekao jednim novinama da 2008. godine da Saab i General Motors koriste mrtvace u testiranjima. Obje kompanije su to opovrgnule. Tehnički nisu lagale jer proizvođači automobila nemaju medicinsku dozvolu ni sredstva potrebna za testiranje tijela mrtvih ljudi. Ali sveučilišta imaju. Na primjer, američki Nacionalni ured za sigurnost u prometu financira brojne testove na tijelima na raznim fakultetima i obrazovno-znantsvni8m institucijama. A mnoge od njih novac dobivaju od proizvođača automobila.

Klasični test s pravim ljudskim tijelom izgleda ovako: Tijelo je odjeveno i pokojniku je glava uvijek prekrivena, što iz poštovanja što iz znanstvenih razloga. Ruke i šake (ako ih tijelo još uvijek ima) su vezane kako se ne bi micale tijekom simulacije sudara ili nesreće. Različiti senzori postavljeni u automobilu i po tijelu detektiraju i bilježe sve što se zbiva. Nakon testa istraživači tijelo snimanju rendgenom i obavljaju autopsiju da vide koliko oštećenja je tijelo pretrpjelo. Proizvođači rezultate testiranje moraju podijeliti s regulatornim tijelima, kao što je NHTSA u SAD-u, ali ne i s javnošću jer rezultati najčešće dobivaju etiketu poslovne tajne. Konkretno, Ford je za svoje pojaseve na napuhavanje dobio odobrenje.

Sveučilišta koja obavljaju ovakva testiranja imaju već uhodanu proceduru - od obavještavanja rođaka pokojnika i informiranja o tome na koji način će donirano tijelo biti upotrijebljeno pa sve do odlaganja ostataka. Iz Forda kažu da se trude što više modelirati i simulirati sudare uz pomoć 3D tehnologije i računala jer je jeftinije izvesti na tisuće digitalnih testova nego jedan obični crash test s lutkom. A obje vrste testova su javnosti manje odbojne od testova koji uključuju tijelo nekada živog čovjeka. Jasno je zašto tvrtke ne žele da ih se povezuje s takvom vrstom testiranja, ali činjenica je da je upravo ono najbolje i zato je malo vjerojatno da će se ukinuti. Wayne King sa spomenutog sveučilišta se bavi istraživanjima koja uključuju tijela mrtvaca još od 1966. On kaže da se njihova uporaba u svrhe automobilske sigurnosti znatno smanjila - samo nekoliko tijela godišnje -  a jednom prigodom je procijenio da takvi testovi spase i do 8,500 života. Jedan od razloga za pad broja tijela u testiranjima je i taj što više nema toliko mjesta za napredak po sigurnosnim pitanjima - barem ne u automobilima kakve danas vozimo. Danas čak i neka jeftinija manja vozila imaju po nekoliko zračnih jastuka tako da se sva pozornost usmjerava na sprječavanje sudara.

Na kraju recimo i to da su tijela mrtvaca našla primjenu, koliko god to sirovo zvučalo, i u sportu (testiranje kaciga za igrače NHL-a), u NASA-inim crash testovima. Čak je i američko Ministarstvo obrane plaćalo neka istraživanja vezana za ozljede mozga. Prasad dodaje da su računala dobra, ali ipak ne mogu uhvatiti srž toga kako ljudsko tijelo i tkivo reagira na traumu.