Javljam se, evo me - prvi dio

Toliko sam očvrsla, a istovremeno oslabila. Shvatit ćeš kad pročitaš.
Kad mi je nemoguća situacija, uvijek ti hrlim, a zapravo, priznajem, tada i najbolje funkcioniram, ma nije važno što je cijela zavrzlama, napetosti, sljedovi, procedure... to je moje polje u kojem se snalazim, samo trebam "zagristi" ili se naći i biti gurnuta.

Ipak sad trebam pomoć, zato se i javljam, jer kad opišem što me sve snašlo, proradit će tvoji prijateljski klikeri i neću ja sad uzalud ti roman ispisati, zar ne?

Imaj strpljenja i čitaj, jer birokracija, administracija, u koju sam tek malo zagazila, pitanje je što me još sve čeka? Nema kraja kad si u tim vodama, zato te molim pomoć.

Sada, valjda bi i beton pukao da padnem.

Pišem ti baš sad, prije nego krenem u daljnje nedjeljne obveze i aktivnosti, točno u pauzi između ručnog pranja veša, pa sve do kuhanja za nešto pojesti, ako to što radim mogu prozvati više kuhanjem...

... pa sve dok ne krenem mailati po pitanju novoga ino posla ( UK i Azija prednost, ali ne sve zemlje, SAD i Kanada nedostižne poslastice), čistim mailbox jer primam pedesetak mailova newslettera svakodnevno. Pretplatila sam se za razne poslove, od struke, do dadiljanja i njege, neke hoću a većinu neću. Uvijek prvo brišem koje neću (prodaje i ponude, potom apliciram na poslove), čim negdje nešto mailaš, dobiješ sijaset raznih prodajnih ponuda. I to užasno sve premori, oči titraju. Tako i treniram još uvijek jezik, inače, zaboravila bih. Pa rekoh sebi, moram odmoriti noge i ruke, glavu razbistriti i najbolje je da opišem slijed događaja i prisjetim se , zato sam odlučila malo detaljnije opisati moju zavrzlamu, ujedno molim poneki savjet, ako ti se "omakne", svaki je dobro došao.

Danima sam i prije toga što mi se sve dogodilo, što ću ti ispričati, nervozna sam na više polja. Naime ugovor o radu mi je na određeno vrijeme, do kraja projekta. U međuvremenu je investitor produžio rok izvođenja. Moram ti skromno prenijeti izjavu radne kolegice koju je izrekla za moje zasluge gazdi kad nas je obišao.

Sada ništa ne znam, hoću li biti raspoređena na druge poslove, jer je sve vezano sa seljenjem u neki drugi grad ili će mi zahvaliti do jeseni da ne trebaju, u sezoni sve staje isto tako i gradilišta, ne smije se raditi u turističkim zonama... baš ništa ne znam.

Kod mene stresova koliko ne možeš ni zamisliti, od stanovanja u smislu doći i otići od lokacije, a o biti unutra je posebna priča. Jednostavno sam umorna jer nije lako od 7 do 18 i duže biti u vrelom kontejneru na vrhu brda gdje se samo prašina diže, neprekidno, rijetko prestaje, ili vjetar a kamioni i sva vozila ju stalno dižu.

Disati se ponekad ne može, vrela prašina.

I tako već mjesecima, iscrpila sam se.

Jedan jedini kemijski toalet na stotinjak ljudi, bez pitke vode.

S tim da kad dođem u iznajmljenu sobu, koju plaćam 1500 kn mjesečno, nemam ni ventilatora. Kupiti neću, dovoljno je što sam zimus kupovala grijalicu i platila dodatno struje.

Čim stignem, samo se brzinski poskidam, lice i ruke od prašine isplahnem, potom sjednem u mrak, spustim žaluzine i često zaspim sjedeći ili se naslonim da nešto napišem i zaspim ili telefoniram što baš moram, ne idu mi ni riječi od iscrpljenosti.

Tako do kraja tv dnevnika, to je znak da uletim na tuširanje, do tada mi se temperatura tijela stabilizirala. Pola sata do sat odmora, pa idem na brzinu nešto napraviti za jesti, ne smije trajati dulje od petnaestak minuta jer sve drugo je prekomjerna potrošnja plina.

Sjednem, jedem i gledamo seriju u dnevnom boravku u sklopu je dio kuhinjskih elemenata.

Nemam ni tv ni grijalicu ni ventilator. Točka! Ništa me ne pitaj jer je sve samo sol na ranu.
Ali me grizu komarci, bube i leptiri koji lete, nema mreža niti ikakve zaštite, sjedim na propuhu (uši su upaljene, oba uha, doktor rekao neki dan na pregledu).

U pauzama serije operem suđe, ne samo moje već sve što zateknem, uglavnom nema previše, malo komentiram događanja ili odjeću ili prostor isključivo serije, ali dok sjedim i gledam tv serije, vrlo često doslovce zaspim za stolom sjedeći na vrtnoj stolici, drugih stolica nema.

Zato idem oko 22,30 na spavanje, jer ustajem u 5,30. Odmah kuham kavu za popiti dok se oblačim i za termosicu, pravim sendviče. Kupila sam malenu torbu frižider, manji ruksak, sve stane.

Tiho, na prstima po stanu hodam, obučem se i preko terasa dio idem stepenicama (pedesetak kom) do ulice, veći parking, pa stotinjak metara uzbrdice od 70% i onda tristotinjak nizbrdice oko 45% a nazad je sve obrnuto, kad crknuta se vraćam s posla, ovaj put - hodanje mi je "šlag na tortu". Budem samljevena totalno.

Po mene dolaze na glavnijoj donjoj cesti, sve ostalo su uske jednosmjerne labirintske strme ulice. Vozimo se do gradilišta dvadesetak i više minuta, ovisi o prometu. Tako to cijeli tjedan, svaki dan isto, odnosno jednako, osim vikenda kad pokušavam nešto sebi ugoditi. Prijevoz u zadnje vrijeme je kamiončić koji je toliko prljav da u njemu jedva dišem.

Danima tako, prošli tjedan mi nije bilo dobro i ranije su me dovezli, zaspala sam oko 17,30 pa sve do jutra. Otvorim oko, vrti mi se u glavi, bila sam loše i čim sam osjetila stabilnost za hodanje sam pohodila hitnu, gdje sam dobila litru infuzije za oporavak.

Čak se i gazdarica uplašila pa mi je tlak mjerila, približili su se gornji i donji. Odmirovala sam i pješice, pa busom do hitne. Tamo su me izbušili i napravili ikebanu, 8 puta je njih četvero bockalo da mi prištekaju infuziju, svako 2 puta a između njih i doktorica. Kaže da premalo pijem tekućine i zato je došlo do suženja, obećala sam piti oko 3 litre tekućine dnevno. Eto, sada stalno pijem i imam nekoliko raznih sirupa jer mi baš ne ide čista voda. A manje sam pila jer mi se gadi ići u kemijski toalet.

Sve ima svoju cijenu a svako zašto neko zato.

Ali, znaš ti mene. Nikad se ne žalim. Čekaš nastavak?
Ma sve to što sam navela je uvertira za sljedeće nemoguće situacije....

Više priča na zrelazena.com