Genetika određuje ljubav prema slatkom

Svi imamo barem jednog frenda koji jednostavno ne može odoljeti slatkom, ili smo možda baš mi takvi, a znanstvnici tvrde da se radi samo o genetici, ničem drugom.

Neki ljudi su rođeni sa slabijim osjećajem za slatko i potrebno im je više šećera nego drugima, a znanstvenici tvrde da grupa gena određuje osjećaj za slatko.

Obično se konzumacija previše šećera smatra slabošću, ali nova studija tvrdi da geni određuju percepciju slatkog.

Kao što su neki ljudi rođeni sa slabijim sluhom pa moraju pojačavati zvuk na televizoru, tako i ljudi sa slabijim osjećajem za slatko moraju dodati žličicu šećera više u kavu da bi dobili isti osjećaj slatkog.

Dr. Danielle Reed i njezin tim testirali su 243 para jednojajčanih blizanaca, 452 para dvojajčanih blizanaca i 511 ljudi.

Svaka osoba isprobala je i ocijenila intenzitet četiri dijela slatkog: fruktoze, glukoze i dva umjetna zaslađivača. Jednojajčani, odnosno indentični blizanci, imaju identične gene, dok neidentični dijele polovinu gena.

Promatranje blizanaca omogućilo je istraživačima da odrede koliko je njihov DNK sudjelovao u percepciji intenziteta slatkog okusa.

Ustanovljeno je da genetski faktor utječe oko 30 posto na različitu percepciju slatkoga od osobe do osobe. Oni koji su osjećali prirodni šećer slabije jednako su slabije osjećali i takozvani "zamjenski šećer".

U zavisnosti od toga koliko šećera konzumiramo kao djeca - to kasnije takođe utječe na osjećaj za slatko.