Elegična sjećanja Terencea Daviesa u kinu Tuškanac

Program počinje u petak nagrađivanim filmom Terencea Daviesa Udaljeni glasovi, zaustavljeni životi (1988). Riječ je o autobiografskom ostvarenju u kojem se Davies bavi svojom radničkom obitelji u Liverpoolu 1940-ih i 1950-ih, a sastoji se od dva dijela snimljena u razmaku od dvije godine. Film je premijerno prikazan na festivalu u Cannesu gdje je dobio nagradu međunarodne udruge filmskih kritičara FIPRESCI, u Locarnu je nagrađen Zlatnim leopardom za najbolji film (ex aequo), u Valladolidu Zlatnim šiljkom, a u Torontu nagradom međunarodne kritike. Londonski kritičarski krug proglasio ga je filmom godine, a u anketi časopisa Time Out iz 2011. zauzeo je treće mjesto na ljestvici sto najboljih britanskih filmova svih vremena.

Retrospektiva se nastavlja u subotu kad je na programu Trilogija Terencea Daviesa (1983), djelom koje čine tri filma, srednjemetražni Djeca i Madona i dijete te kratkometražni Smrt i preobrazba. Sva tri autobiografski intonirana ostvarenja Davies je 1983. povezao u ovaj dugometražni debi, predstavivši se kao autor ispovjednog usmjerenja, profinjenog senzibiliteta i modernističkih postupaka. Riječima najbolje hrvatske poznavateljice njegova opusa i poetike, filmske kritičarke Diane Nenadić: „Pričama o trima životnim dobima (djetinjstvu, zrelosti i starosti) svojega alter ega Roberta Tuckera, eliptičnom naracijom, minimalističkim stilom i poetičnim, lirskim tonovima, Davies evocira vlastiti život , obilježen surovim okruženjem, te unutarnjim konfliktom između homoseksualnih poriva i religioznog grizodušja".

Program završava filmom Dugi dan završava (1992), zaključnim dijelom autobiografske Daviesove trilogije. Kao i u prva dva filma, srž čine akronološki posložene uspomene, vrlo je važan i izbor muzike, ali ovdje je redateljski prosede raskošniji, s mnogo vožnji kamere i ekspresivnih kutova snimanja. Kritičar The New York Timesa, Dennis Lim, ovako je opisao film: „Radeći s najtemeljnijim i najeteričnijim filmskim materijalom - vremenom i sjećanjem - g. Davies osmislio je filmski jezik nalik mozaiku. Sjećanja na djetinjstvo posvećena su kao izvanvremenski trenuci i povezana u simfonijski kolaž, više vođena emocionalnom logikom nego zapletom ili kronologijom." Film je na festivalu u Valladolidu osvojio Zlatni šiljak za najbolji film (ex aequo).