Zašto vesele prigode slavimo uz šampanjac

Klasično pucanje dok otvaramo bocu šampanjca, pjenušavost i mjehurići zaštitni su znak svih važnijih proslava, od onih novogodišnjih, do vjenčanja i krštenja brodova. I to je tako diljem svijeta, ali zašto se baš šampanjac (ili neko drugo pjenušavo vino) koristi u takvim prigodama i koje je značenje svega toga?

Šampanjac je pjenušavo vino koje se kroz povijest povezuje s luksuzom i kraljevskim zabavama i aristokratskim tulumima u Europi, objašnjava Kolleen M. Guy, izvanredna profesorica povijesti pri Sveučilištu Texas u San Antoniju i autorica knjige „When Champagne Became French" (The Johns Hopkins University Press, 2003.).

„Nakon Francuske revolucije šampanjac je postao dijelom sekularnih rituala koji su zamijenili nekadašnje religijske", objašnjava Guy. „Mogli ste krstiti brod bez svećenika, na primjer, koristeći samo 'svetu vodu' šampanjac", dodaje stručnjakinja. Piće je postalo obavezno i na vjenčanjima, krštenjima i drugim religijskim događajima. Vjerovali ili ne, pjenušava vina su se prvo proizvodila odnosno, punila u Engleskoj u kojoj se krajem 1500-ih razvila tehnologija punjenja boca s pićima s dodatkom ugljičnog dioksida, piše u knjizi „Wine Science: Principles and Applications" (Academic Press, 2008.).

Šampanjac ili pjenušacŠampanjac (Francuski vin de Champagne) je pjenušavo vino koje naknadnim (drugim) vrenjem u boci razvija vlastiti ugljični dioksid, a naziv je dobilo po francuskoj pokrajini  Champagne i danas je naziv šampanjac rezerviran isključivo za pjenušce iz te pokrajine. Pjenušava vina proizvedena u ostalim pokrajinama (ili dijelovima svijeta) mogu se označavati samo kao pjenušci (Vin mousseux).

Godine 1662, znanstvenik po imenu Christopher Merret prijavio je Kraljevskom društvu u Londonu da je otkrio kako dodavanje šećera „potiče kipljenje" po čemu su pjenušava vina, a naročito šampanjac, postala poznata. Međutim, za određivanje prave količine šećera koju je trebalo dodati bez opasnosti da će boca eksplodirati trebalo je proći 100 godina, piše Ronald S. Jackson u spomenutoj knjizi.

Originalna verzija šampanjca, ona slatkasta, bila je vrlo popularna u Parizu među bogatašima dok su englezi preferirali suhu varijantu. Upravo je ova potonja metoda proizvodnje pjenušavih vina postala raširena diljem svijeta. Tradicija slavljenja uz šampanjac i ostale pjenušce započela je na europskim dvorovima nešto prije 1789. godine kad se to piće smatralo statusnim simbolom (što je u osnovi ostalo i danas).

„Dvorjani su obožavali novitet pjenušavosti, tada se govorilo da ona pozitivno utječe na žensku ljepotu i na muški um", objašnjava Guy koja precizira da je šampanjac svjetskim fenomenom postao tek u 19. stoljeću. Danas se on najčešće koristi u slavljima - od krštenja brodova prije prvog putovanja do lomljena čaša za pjenušac  na ruskim vjenčanjima. „U sekularnom društvu šampanjcem želimo označiti radost i svetost određene prigode. Šampanjac to čini simbolički, ali i vizualno jer se obiluje količinom i prelijeva se (kad se sipa)", precizira Guy.

Sam čin otvaranje boce sa šampanjcem ili nekim drugim pjenušavim vinom dovoljan je znak da se radi o važnoj svečanosti ili slavlju, a u nekim prigodama se on čak ni ne pije već sa njime prska. Sjetite se bilo kojeg vozača Formule 1 na pobjedničkom postolju i sve će vam biti jasno. Drugim riječima, šampanjac je važan u simboličnom smislu, ali nitko mu ne može osporiti i ukusnost. A to da ugodno udara u glavu zaista ne treba ni spominjati.