Zašto prije nekih riječi ponekad izgovaramo onaj neugodni „ummm”?

Koji je ono...umm...cilj ovog članka?
Aha, sjetili smo se!

Jeste li ikada obraćali pažnju na one neugodne trenutke kada se spremate nešto izgovoriti, a onda nastane pauza koju popunite zvukovima poput „umm" ili „uhh"? Ako jeste, možda ste primijetili da se takve pauze obično pojavljuju prije imenice.

Jedno istraživanje, predvođeno Frankom Seifartom sa sveučilišta u Amsterdamu, otkrilo je da, kad ljudi zastanu usred rečenice ili uspore s govorom kao da se pokušavaju sjetiti neke riječi, ta riječ obično uvijek bude imenica, a puno rjeđe glagol. Razlog tome je što najprije vizualiziramo imenicu, a onda tek izgovaramo riječ, što nam privremeno usporava govor. Glagol označava radnju pa ga je zbog toga lakše zamisliti i izgovoriti.

Različiti faktori utječu na brzinu našeg govora, a među njima su učestalost korištenja i poznavanje određenih pojmova. Pauze pred nepoznatim riječima ili onima koje su komplicirane za izgovaranje upućuju na to da imamo problema s njihovim korištenjem.

Studija koja predstavlja ova saznanja analizirala je tisuće snimaka govora iz ukupno devet različitih jezika u Europi, Sjevernoj Americi, Meksiku, Sibiru, na Himalaji, uz Amazonu i u pustinji Kalahari.

U svih devet jezika zamijećeno je da će se tišina u govoru ili zvukovi „umm" ili „uhh" ili nešto slično u 60% slučajeva čuti prije izgovaranja imenice. U uobičajenom govoru, imenice se koriste kako bi uvele novu ili nepoznatu informaciju, inače se mijenjaju zamjenicama, navodi se u istraživanju. Zbog toga ljudima treba više vremena da „isplaniraju" imenicu, nego glagol, pa čak i kad je ona sasvim jednostavna.

Važnost ove studije je u tome što, unatoč tome što se u jezicima zamjećuje toliko različitosti u gramatičkim strukturama i kulturološkom kontekstu, i dalje postoji ritam govora koji slijedi univerzalna pravila koja su povezana s korištenjem imenica i glagola.