Veliko baterijsko preslagivanje

Ratovi, pogotovo ovi na Bliskom istoku, redovito izazivaju isti strah: hoće li cijena nafte ponovno "probiti psihološku granicu"? Svaki ozbiljniji sukob u regiji posljednjih dekada, destabilizirao je tržište nafte i plina, jer su upravo tamo koncentrirana nalazišta i ključni svjetski izvoznici fosilnih goriva. Kada se govori o mogućem širenju sukoba s Iranom, najčešće se raspravlja o cijenama barela nafte i tankera koji trenutno stoje pred Hormuškim tjesnacem.

Istovremeno uz strah od nestašice nafte, javni diskurs ne bavi se dovoljno pitanjem alternativnih suvremenih zelenih tehnologija koje mogu apsorbirat ove energetske šokove. Još 2024. godine, investicijske institucije predvidjele su veliki pad cijena novih baterijskih tehnologija, baš u ovoj, 2026. godini. Cijene litij-ionskih baterija posljednjih su godina naglo pale. Prosječna cijena pala je na oko 108 dolara po kilovatsatu u 2025., što je jedna od najnižih razina zabilježenih na tržištu. Cijena baterija za stacionarno skladištenje energije pala je još niže, na približno 70 dolara po kilovatsatu.

Baterije čine OIE stabilnim sustavom

Cijena, naravno, ima veliki učinak na cijeli lanac opskrbe. Što je baterija jeftinija, to je lakše spremiti energiju proizvedenu iz sunca i vjetra i koristiti je kasnije, npr. navečer ili u vrijeme najveće potražnje. Drugim riječima, baterije omogućuju da pretvorimo povremene i nestabilne obnovljive izvore energije u stabilni sustav.

Energetski šokovi tokom ratova obično nastaju zbog dva mehanizma: prekida opskrbe fosilnim gorivima i naglog rasta cijena na globalnom tržištu. Baterijska pohrana djeluje na oba problema. Što neka država ima veće kapacitete za pohranu energiju proizvedene iz lokalnih i obnovljivih izvora, manja je potreba za uvozom plina ili nafte u trenutku kada cijene naglo rastu. Ako nacionalna mreža pritom ima dovoljno fleksibilnosti može stabilizirati opskrbu čak i kada su tržišta nestabilna. U tom smislu baterije nisu samo tehnološka inovacija, već instrument energetske, ekonomske pa i fizičke sigurnosti.

U Europi se baterijska pohrana vrlo brzo širi. U 2025. instalirano je više od 27 gigavatsati novih baterijskih sustava, čime je ukupni kapacitet u EU dosegnuo oko 77 gigavatsati. Sustavi baterijskog skladištenja mogu pružati usluge stabilnosti mreže, uz povećanje fleksibilnosti sustava, te imaju ključnu ulogu u integraciji obnovljivih izvora energije. Brzo povećanje skladištenja energije bit će presudno za elektroenergetske sustave s visokim udjelom energije iz vjetra i sunca, smatra Međunarodna agencija za energiju. Sve to smanjuje ovisnost o fosilnim gorivima koja dominiraju u kriznim situacijama.

Nisu sve baterije iste

Litij-ionske baterije i dalje dominiraju tržištem, osobito u električnim vozilima. Ali, tehnološki razvoj ide u više smjerova istovremeno. U prometu se sve više koriste LFP baterije, odnosno litij-željezo-fosfat baterije koje su oko 30 posto jeftinije od tradicionalnih verzija, iako imaju nešto manju gustoću energije što znači da za istu količinu energije koju proizvodi litij-ionska, LFP baterija mora biti veća ili teža, ili u istoj veličini baterije može pohraniti manje energije.

Za električne mreže razvijaju se natrij-ionske baterije koje koriste mnogo dostupnije materijale, protočne baterije na bazi vanadija s vrlo dugim životnim vijekom te sustavi željezo-zrak namijenjeni višednevnom skladištenju energije. Svaka od tih tehnologija ima drugačiju ulogu. Nijedna još nije univerzalna zamjena za litij-ionske baterije, ali zajedno šire mogućnosti pohrane energije i smanjuju ovisnost o fosilnim gorivima.

Razvoj baterija za energetsku tranziciju često se oslanja na tzv. kritične minerale, prije svega litij, kobalt, nikal i mangan, čije rudarenje ima značajne ekološke posljedice. Istraživanja pokazuju da eksploatacija tih metala može uzrokovati degradaciju tla, zagađenje vode, krčenje šuma i visoku potrošnju energije, dok su lokalne zajednice često izložene dodatnim zdravstvenim i društvenim rizicima. Poseban problem je činjenica da su mnogi takvi resursi geografski koncentrirani i zahtijevaju intenzivnu industrijsku preradu, što dodatno povećava emisije i okolišni otisak baterijske proizvodnje.

Upravo zbog toga sve se više istražuju baterijske tehnologije o kojima je u ovom tekstu primarno riječ, a koje smanjuju ili potpuno izbjegavaju ovisnost o rijetkim i kritičnim metalima. Možda su pritom najbolje rješenje spomenute natrij-ionske baterije. One koriste široko dostupne resurse poput natrija, čime se smanjuje rizik prekida u lancu opskrbe, kao i potencijalni okolišni pritisak povezan s rudarenjem litija ili kobalta. Iako takve baterije, kao što smo rekli, danas često imaju nešto nižu gustoću energije, njihova materijalna dostupnost i manja ovisnost o kritičnim mineralima otvaraju mogućnost ekološki i geopolitički stabilnijeg razvoja sustava skladištenja energije.

Trenutne mogućnosti i ograničenja novih baterija

Hrvatska, na primjer, ima dodatni razlog da ozbiljno razmotri baterijsku pohranu. S jedne strane, zemlja ima velik potencijal za proizvodnju energije iz sunca i vjetra. S druge strane, imamo more koje je obilan izvor natrija koji se može dobiti desalinizacijom. Dodatna korist vidi se u cijelom lancu: desalinizacija također rješava problem vodoopskrbe na otocima, i stvara nova radna mjesta na područjima od posebne državne skrbi. Pohrana u velikim baterijama olakšala bi opterećenje nacionalne elektromreže, posebno ljeti, kada je struja posebno tražena.

Problem s našom mrežom je što se često suočava s ograničenjima priključenja novih projekata, zbog previše energije koju generiramo odjednom a kasnije ne možemo potrošiti. Baterijski sustavi mogu pomoći upravo tu: višak energije pohrani se kad je ima previše, a koristi se kad je nema dovoljno. Uz globalni pad cijena, ta tehnologija više nije luksuz rezerviran za bogate zemlje, već postaje široko dostupna infrastruktura.

Energetska kriza izazvana ratovima često se prikazuje kao problem opskrbe fosilnim gorivima. No energetski sustav se brzo mijenja. Solarne elektrane, vjetroelektrane i baterijska pohrana zajedno stvaraju novi model u kojem energija može biti proizvedena lokalno i pohranjena za kasnije korištenje. To ne znači da će geopolitički šokovi nestati. No znači da njihov utjecaj na svakodnevni život može biti sve manji. Ako je dvadeseto stoljeće bilo obilježeno krizama nafte, energetska sigurnost dvadeset prvog stoljeća sve se više gradi oko električne infrastrukture i tehnologija koje osiguravaju da ta energija bude dostupna kada je najpotrebnija.