Varljivo hrvatsko društvo znanja

Privatizacija i komercijalizacija hrvatskoga visokoškolskog sektora traje već poduži niz godina, i odvijala se u više faza, a samo isprva kao „puzajuća". Sve je počelo još prije nepuna dva desetljeća, postupnim uvođenjem tzv. Bolonjske reforme i naplatama školarine u javnom sustavu koji je dotad bio financiran iz državnog budžeta. Paralelno su osnivane prve privatne institucije: visoke škole i veleučilišta, kasnije i sveučilišta. No ukupno gledano, kvaliteta visokog školstva nije se tim uvođenjem tržišta u sektor poboljšala, naprotiv. Ironični dio priče otkriva pak da je čitav proces u političko-marketinškom smislu vođen pod sloganom „Društvo znanja".

Ako je ubrzo išta postalo sigurno, međutim, to je činjenica da je znanje postalo roba, kakva god bila, ali za studente sve skuplja. Privatni poduzetnici u sektoru dobili su pak svoj dio „kolača", mada nisu uspjeli održati iluziju o generalnom progresu od liberalizacije sektora. Javne visokoškolske ustanove su također prinuđene na tržišnu zaradu, kako bi uopće nastavile dobivati jedan dio financija - razmjerno sve manji - iz državnog proračuna. Na koncu su i javna sveučilišta te veleučilišta počela funkcionirati uvelike po „korporativnom" i komercijalnom principu. Naročito se to odnosi na potonje, koji su osnivani bezmalo po svakoj županiji, sa službenom izlikom veće dostupnosti obrazovanja u manjim sredinama.

Preotimanje kadrova

„Neki političari iz lokalnih sredina žele imati 'svoje' visoko učilište, a neki političari pitanjem prestiža smatraju i osobnu uključenost u akademsku zajednicu - bilo studiranjem bilo predavanjem na nekom visokom učilištu", rekao nam je o manje reklamiranim motivima takvog trenda Damir Stanzer, profesor na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, ali i analitičar stanja u hrvatskoj znanosti. „To im lakše uspijeva", nastavio je on, „na tim manjim visokim učilištima koja su na ovaj ili onaj način jače povezana s politikom. U Hrvatskoj se pod tim aspektima politike uglavnom, uz iznimke, podrazumijeva aktualna vladajuća stranka."

Stanzer nam nadalje tumači kako su naročito manja javna učilišta pod utjecajem politike koja im - nadležni ministar znanosti i obrazovanja, naime - izdaje dopusnicu za osnivanje, pa i utječe na kasniju kontrolu kvalitete: „Reformom 2022. godine čitav sustav je snažno etatiziran, tako da je moć i nadmoć politike odnosno vladajuće stranke proširena i na velika javna sveučilišta. Sad će, tako se čini, ista stranka koja je prethodno sama osnivala brojna javna mala učilišta, samostalno odlučivati koja od njih će rezati, a koja ostavljati. No problem manjih učilišta u manjim gradovima nije samo ostanak bez studenata, zbog demografskog sloma odnosno iseljavanja, već i problem nastavnog kadra."

Ona zapošljavaju, doznajemo tako, samo manji broj nužnih predavača, nerijetko manjeg akademskog ranga i ponekad upitnog kredibiliteta, uz veće „outsourcanje" predavača s velikih javnih sveučilišta ili javnih znanstvenih instituta. „Motivacija tih uglednijih članova akademske zajednice da uz stalan posao honorarno predaju i na tim manjim učilištima može biti različita - npr. pomoć kolegama u manjim sredinama, materijalni interes tj. honorar ili prestiž predavanja na više učilišta za profesore, odnosno samo predavanje kao takvo za znanstvenike s instituta", napomenuo je ovaj istraživač visokog obrazovanja i znanosti, među ostalim autor hvaljene knjige „Mjerenje hrvatske znanosti 2022."

Medijske manipulacije

Naš sugovornik s PBF-a upozorava da će i nova, predstojeća reforma sektora pospješiti rasplamsavanje istog problema: „Ona ide u prilog daljem osnivanju i razvoju novih i privatnih visokih učilišta, pa se očekuje 'tezgarenje' i u tom smjeru. Ako najavljeno rezanje javnog djela sustava bude značajnije a osnivanje privatnih svučilišta jače, moguć je i značajniji odljev kvalitetnog kadra u smjeru privatnog", zaključio je Damir Stanzer, e da bi nas - na pitanje o širem odnosu javnih i privatnih ustanova uputio zatim na jedan intrigantan aspekt. Velika javna učilišta u RH, objektivno najkvalitetnija, pod stalnom su medijskom kritikom, izvrgnuta nabrajanju afera i diskreditirana misinterpretacijom rangiranja.

Privatna, s druge strane, praćena su jedino glorificirajućim reklamnim člancima, pa njima vodeći hrvatski mediji nikad nisu pronašli nijednu aferu niti ih spominjali u negativnom kontekstu. Mada se čini da je takvo dvostruko mjerilo moguće opravdati time što javna učilišta dobivaju javni novac, dok privatna nemaju razloga biti toliko odgovorna, nipošto nije tako. U sustavu određivanja kriterija za kvalitetu, npr. u Rektorskom zboru, glas svakog privatnog i javnog sveučilišta vrijedi jednako. Ili, kao što kaže Stanzer, „Sveučilište u Zagrebu s više od 5000 nastavnika i preko 50 tisuća studenata", odlučuje isto koliko i „neko privatno sveučilište s 21 nastavnikom i 21 studentom".

Prostori komplementarnosti

Ako se u dogledno vrijeme broj privatnih sveučilišta poveća, njihovi bi predstavnici mogli u sustavu preuzeti većinski udio, iako svi zajedno neće imati nastavnika i studenata koliko jedno od većih javnih. Na slične probleme u tom kontekstu osvrnuo se za Deutsche Welle načelno i makroekonomist Matija Kroflin, glavni tajnik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja: „Iako je tu uvijek razlika u interesima, nije u ovom trenu u RH na djelu nikakvo neuobičajeno zaštravanje. Privatne redovno zanima profit i aktualna potražnja, javni su usmjereni na šire društvene potrebe. Zato kod privatnika nikad nećete imati segmente obrazovanja koji nisu tržišno lukrativni, npr. filozofiju."

„No privatni sektor radi veći pritisak na javni onda kad se opća ekonomska situacija pogoršava, kritizirajući proračunsko financiranje, pa sukob biva vidljiviji i djeluje na politički diskurs i državu. Te dvije strane moraju biti komplementarne, o kojim pozicijama bi se trebala brinuti politika. Privatni sektor može se iskoristiti da pokrije neke studije npr. informatike i ekonomije za koje javni nema dostatne kapacitete ili mobilnost, odgovarajući na zahtjeve trenutka", rekao nam je Kroflin, dodajući kako se ukupni sektor u RH ne bi smio privatizirati kao u nekim zemljama, jer to nosi loše ishode. No glavni tajnik NSZVO-a založio se na koncu za organiziranje komplementarnog javnog i privatnog visokog školstva, uz javno financiranje i kontrolu znanosti i obrazovanja.