Što krize čine mladim ljudima

Kada je u Njemačkoj krenuo prvi val korone Michelle Pennington je išla u 11. razred (3. srednje u hrvatskom obrazovnom sustavu). Ona je već prije toga imala psihičkih problema, a s online-nastavom i zabranom kontakata sve je postalo još gore, priča ova 19-godišnjakinja. „To je bila ekstremna promjena. Samo zbog škole je nestao veliki dio mog života i moje dnevne strukture."

Ona priča da je tada imala sve manje volje ustati iz kreveta, da je bila nemotivirana i da se izolirala od okoline. Dane je provodila u krevetu i puno vremena bila na društvenim mrežama da bi utukla vrijeme. „To razdoblje mi je ostalo vrlo prezentno i ono me je obilježilo. Postala sam opreznija", kaže ona.

Psihička otpornost je potrošena

Mnogi mladi ljudi u Njemačkoj se osjećaju slično kao Michelle. Pandemija koronavirusa je ostavila dramatične dugoročne tragove na psihi mladih, pokazala je aktualna studija pod nazivom „Mladi u Njemačkoj". U provedenom istraživanju četvrtina ispitanika je izrazila nezadovoljstvo svojim psihičkim zdravljem. „Kod mnogih mladih ljudi je psihička otpornost potrošena i sve je više faktora rizika. To ocjenjujemo kao hitni signal upozorenja", kažu autori studije Simon Schnetzer i Klaus Hurrelmann. 

I psiholog sa Sveučilišta u Leipzigu Julian Schmitz, specijaliziran za djecu i mlade, zabrinut je zbog rezultata istraživanja: „To što je pandemija oslabila i mjere ukinute, ne znači da se smanjuje i psihičko opterećenje za mlade ljude. Ono i dalje ostaje veliko."

Studija je pokazala koliko mnogo osobe u dobi između 15 i 29 godina pate pod teretom kriza: korona, klimatske promjene, rat u Ukrajini. Oni trenutačno kao vrlo loše ocjenjuju i faktore poput kvalitete života, gospodarske situacije, jedinstva društva i političkih odnosa. „Te krize doprinose tome da se mladi osjećaju kao da su u tunelu iz kojeg više ne mogu izaći. Krize se nadovezuju jedna na drugu i ne prestaju", pojašnjava Schnetzer.

„Masivni osjećaj nesigurnosti"

Više od dvije trećine mladih je zabrinuto zbog inflacije, rata u Europi, klimatskih promjena, gospodarske i energetske krize te siromaštva u starosti. Kod inflacije mlade prije svega opterećuju visoke cijene hrane, struje i plina. Osim toga, svaki peti ispitanik je naveo da je zadužen. „Tu se ustalio masivni osjećaj nesigurnosti koji dovodi do toga da mladi više žive u sadašnjici nego što teže budućnosti", zaključuje Schnetzer.

Pandemija je bila plodno tlo za psihička opterećenja mladih ljudi, smatra psiholog Schmitz. On kaže da to pokazuju i rezultati studije: „Kada je netko psihički opterećen, onda je prijemčiv za druge brige i negativniji je prema novim temama. Onda postaje ranjiviji."

Pri tome veliku ulogu igra i povećano konzumiranje medija za vrijeme pandemije. Na društvenim mrežama se često nefiltrirano i ponekad „katastrofično" dijele ozbiljne teme poput klimatske krize i rata u Ukrajini. S odgovarajućim negativnim posljedicama, kaže Schmitz: „S jedne strane sve je više kriza, a s druge strane mladi o tome doznaju puno više."

Više priznanja i sudjelovanja

„Mladi ljudi imaju osjećaj da su se u proteklih dvije i pol, tri godine odrekli mnogo toga, gledaju u budućnost i ne znaju točno za koju se budućnost stvarno isplati živjeti i potruditi", izvještava autor studije Schnetzer. „Mi ćemo kao društvo imati ogromnu zadaću da tim mladim ljudima damo pouzdanje, da se isplati i dalje ostati u ovom sustavu."

A da bi to uspjelo, kaže on, djeci i mladima treba odati veće priznanje i aktivno ih uključiti: „U pandemiji su bili žrtve krize i nisu sudjelovali u pronalaženju rješenja. Time se učvrstio osjećaj bespomoćnosti." A psiholog Schmitz dodaje: „Psihičko zdravlje kao tema mora biti zastupljenije u školama ili na fakultetima."

Za Michelle Pennington su negativne misli i osjećaji iz doba pandemije još uvijek prezentni. Ona kaže kako se jako plaši da bi njezina svakodnevica opet mogla postati ista kao tada. Zato ova 19-godišnjakinja želi priznavanje briga njezine generacije: „Više akceptiranja i toleriranja za psihičke deficite je važno, pa i u radnom svijetu. Treba nas se pokušati malo više uključiti kako bi se naši glasovi više čuli i naši problemi shvatili ozbiljno."