Sport ima i bolnu stranu

Janica Kostelić, Ivano Balić, Matej Mamić i Eduardo da Silva samo su neka od imena naših vrhunskih sportaša nad kojima smo  se brinuli i strepili hoće li se nakon teških ozljeda moći vratiti u sportsku arenu i nastaviti u pobjedničkom tonu. Na njihovu primjeru očito je da se iz godine u godinu, iz dana u dan, pred sportaše postavljaju sve veći zahtjevi te je izloženost povredama sve veća. Granice ljudskih mogućnosti svakodnevno se pomjeraju. Dokaz tomu je činjenica da seniorske svjetske rekorde od prije 30 godina danas nadmašuju juniori.

Zbog toga sportske povrede zauzimaju visoko mjesto u redoslijedu učestalosti povreda u suvremenom svijetu. Da bi se ta učestalost smanjila, od velikog je značaja kako preventiva, tako i postupak neposredno nakon povređivanja. Liječenje sportskih povreda je specifično, a ciljevi su točno definirani: povrijeđeni sportaš mora biti potpuno izliječen, a oporavak mora biti cjelovit, jer se inače riskira ponovno povređivanje, koje je najčešće teže od prethodnog. Povrijeđenog je sportaša moguće liječiti ‘dobro ili bolje’, ali gotovo nikada brže!

Ne žele bolovanje

Ne postoje čarobne metode koje mogu ubrzati prirodan tijek izlječenja, ali ih zato ima mnogo koje taj tijek mogu produžiti. Poštovanje ovog stava je često uzrok sukoba liječnika i okoline (uprave kluba, trenera, javnosti…). Pritisci su utoliko veći što je kvaliteta sportaša veća, odnosno njegova dosadašnja postignuća i rezultati. Reakcija sportaša na povredu je drukčija nego što je to slučaj u običnim životnim prilikama. Sportaš je, često, spreman ne samo trenirati, nego i nastupati s povredom koja, u običnom životu, podrazumijeva bolovanje.

Sportske povrede sudjeluju u ukupnom broju povreda sa 10 do 15 posto, a najzastupljenije su u dobu pune natjecateljske zrelosti, a to je između 20-e i 30-e godine života.

Skijaši prednjače

Najčešće se povređuje koljeno koje, uz skočni zglob, u osi lokomotornog sustava trpi najveće opterećenje. Po učestalosti povreda u sportovima uvjerljivo prednjače skijaški sportovi zbog same podloge na kojoj se obavljaju i zbog velikog rizika po početnike.

Kobna kralježnicaNešto rjeđe, ali također vrlo prisutne jesu ozljede kralježnice. Kod sportova koji uključuju mnogo doskoka i padova na leđa, kao što su košarka ili pak nogomet, vidljiva su oštećenja ligamentarno- zglobnog aparata kralježnice i intervertebralnih diskova. Takve ozljede, nažalost, mogu biti vrlo kobne.  

Povrede u sportu po tijeku mogu biti akutne i kronične, a po etiologiji endogene (unutrašnje - anatomske i fiziološke promjene tkiva uslijed premora i prenaprezanja) i egzogene (vanjske - nastaju djelovanjem vanjskih sila ili agensa). U najvećem broju slučajeva liječenje se sprovodi konzervativnom terapijom, a rjeđe nekim invazivnijim metodama pa i operativnim zahvatom, ako je to neophodno.

Pravilna upotreba preventivnog bandaža može spriječiti nastanak ili smanjiti intenzitet povrede ligamenata, tetiva, pa i kostiju (npr. bandažiranje šake i ručnog zgloba u boksu koje je pravilnikom takmičenja u ovom sportu i obavezno).

Prerano uključenje povrijeđenog sportaša, bez potpunog procesa izlječenja i rehabilitacije, u trenažni proces i natjecanje može dovesti do ponovnog povređivanja i to, nerijetko, u većem stupnju nego što je primarna povreda. Ništa ne može ubrzati prirodni tijek izlječenja povrede. Preparati koji se koriste u sportskoj medicini služe da se subjektivne tegobe koje su prisutne nakon povređivanja svedu na najmanju moguću mjeru te samim tim budu podnošljivije do prirodnog izlječenja povrede.

Mišići i zglobovi

Sportske ozljede najčešće pogađaju meka i potporna tkiva, rjeđe kosti. Jedna od najčešćih povreda kod sportaša, uz koljena, je povreda mišića, koja nastaje iznenada, sportaš je svjestan povrede i potpuno je sposoban opisati njen nastanak. Kod sprintera ili brzog trčanja sportaš osjeti oštru bol kao ubod vrhom noža ili tupe igle, što se kasnije pretvara u bolnu tupost. Pokretljivost oštećenog ekstremiteta je minimalna, a u nekim slučajevima i apsolutno neizvodljiva.

Kontrakcija mišića praćena je bolom, a i pokušaj svakog pokreta izaziva bol. Hod i upotreba povređenog ekstremiteta su limitirani u zavisnosti od težine povrede. Što se tiče ozljede zglobova, njih dijelimo na nagnječenja (kontuzije), koja nastaju djelovanjem neke tupe sile. Razvija se modrica (hematom) i sportaš uglavnom može nastaviti s aktivnošću, kao i kod lakšeg istegnuća (distorzije) ligamenata, dok kod njihova totalnog ili potpunog pukunuća to nije moguće, barem ne neko vrijeme. Iščašenja (luksacije) su najteže ozljede zgloba, s gubitkom kontinuiteta zglobnih površina.

Rehabilitacija

Neophodna je RTG obrada, namještanja zgloba i imobilizacija. Bilo koju od navedenih ozljeda treba riješiti terapijski dok je u akutnoj fazi, a daljnje ozljede mogu se priječiti bandažom zgloba te kinezioterapijom s ciljem učvršćivanja zgloba. Rehabilitacija počinje neposredno nakon ozljede i odvija se onoliko dugo koliko to traže izgubljene ili poremećene sposobnosti. Kod ozljede, osim u iznimnim slučajevima, sportaš treba izbjegavati strogo mirovanje. Bitno je da sportaš iz svake ozljede nauči kako izbjeći daljnje ozljede, a i kako ih pravilno liječiti ako se dogode. 

Sport u mirovini: Nikako ne prestati s fizičkim aktivnostimaOsobe srednje i starije životne dobi trebaju se baviti različitim tjelesnim aktivnostima kako bi sačuvale mišićnu snagu, pokretljivost, izdržljivost, poboljšale funkciju srca, pluća i probave, kao i cirkulaciju. Tjelesna aktivnost utječe na regulaciju visine krvnog tlaka, šećera i masnoća u krvi te potpomaže izgradnju kostiju i time smanjuj e osteoporozu. Vrste tjelesne aktivnosti određuju se prema dobi, spolu, konstituciji i kondiciji, uzimajući u obzir i druge bolesti. Osobe starije dobi mogu nastaviti sa sportskim aktivnostima koje su upražnjavali tijekom života, ali intenzitet i duljina trebaju biti prilagođeni trenutnom stanju i kondiciji. Treba izbjegavati aktivnosti s iznenadnim brzim kretnjama, skokove, doskoke, dizanje tereta te klizave i nestabilne podloge. Sportske i druge ozljede učestalije su kod starijih osoba, a isto tako tjelesna aktivnost može dovesti do pogoršanja stanja mišićno-koštanog sustava (zglobova, kralježnice, mišića i tetiva) koji su se potrošili tijekom života.
Radi se o dekompenzaciji artrotskih ili degenerativnih promjena ramena, lakta, šake, kuka, koljena, stopala. Ozljede, kao i kod aktivnih sportaša, treba pogledati i obraditi kirurg ili ortoped, a fizikalnu terapiju s rehabilitacijom provodi fizijatar.

Piše: dr. Blaženka Nekić, spec. fizijatar