Sjaj i bijeda američke naftne industrije - Deepwater Horizon

Sredinom listopada prošle godine inženjeri su potvrdili da su uspješno začepili naftnu bušotinu ispod platforme iz koje je do tog trenutka u Meksički zaljev iscurilo nevjerojatnih 575 milijuna litara nafte.

Stručnjaci su uz proslavu završetka ove velike operacije jedni drugima stisnuli ruke, kamere su se ugasile i većina je ljudi ubrzo nastavila sa svojim životima, ostavljajući ljude u najviše pogođenim krajevima da se nose s posljedicama najgore ekološke katastrofe u povijesti SAD-a i jedne od najgorih na svijetu.

Unatoč tomu što je američka vlada prisilila vlasnike British Petroleum da plate čišćenje posljedica, tvrtka je prošla puno bolje nego se prvotno očekivalo, budući da je samo prebijanjem poreza uspjela vratiti nazad 13 milijardi dolara.

Poput nedavne paradoksalne situacije u kojoj su američki građani spašavali banke koje su bile na rubu propasti zbog toga što su pretjerale u pljački tih istih građana, tako će na kraju obični ljudi morati platiti konačnu cijenu pohlepe velikih naftnih kompanija.

Paradoks je tim veći što američka vlada svake godine izdvaja milijarde dolara da subvencionira te iste naftne kompanije kako bi ostale konkurentne na svjetskom tržištu, a ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da su cijene goriva u svijetu na rekordno visokoj razini, što znači da podupiremo naftne kompanije i svaki put kad točimo gorivo na pumpi.

Samo u SAD-u naftne su kompanije u prvoj polovici 2011. godine prijavile dobit od 64 milijarde dolara te su (što je potpuno legalno) potrošile 40 milijuna dolara za različita lobiranja u američkom Kongresu.

Koliko još obitelji mora ostati bez ičega, dok istovremeno menadžeri naftnih kompanija dobivaju milijune dolara bonusa na plaće? Hoćemo li, kao i kad su banke u pitanju, jednostavno podviti rep i pustiti momke koji žive u ograđenim vilama i lete privatnim avionima da učine što su naumili? Koliko se još ovakvih katastrofa mora dogoditi prije negoli kažemo dosta?