Ron Paul nastavlja bitku protiv Feda

Sve više Amerikanaca je svjesno da je Fed najznačajnija institucija nakon predsjednika države, i da od poteza centralne banke ovisi i kvaliteta njihovog života. Jedan od rijetkih protivnika takvog sustava, Ron Paul, krenuo je u neizvjesnu avanturu otkrivanja pravog stanja stvari.

Kongresmen Paul u svojem je 11. mandatu u američkom Kongresu, a njegovi beskompromisni stavovi i želja za otkrivanjem istine poznati su širom svijeta. Tijekom prošlih predsjedničkih izbora dospio je prilično daleko u borbi za mjesto republikanskog kandidata, no nesklonost medija i establishmenta ponovno su ga spriječili u postizanju cilja.

Iako je Ron Paul prikupio daleko najviše sredstava putem interneta, više čak i od Obame, reputacija čudaka i borca protiv vjetrenjača koju su mu smjestili mediji zaustavila ga je u kvalifikacijama.

Sada, gotovo godinu dana poslije, Ron Paul jedini ukazuje na činjenicu da će megalomanske ideje Bena Bernankea odvesti SAD u hiperinflaciju njemačkog tipa. Naime, nevjerojatna količina od 1,9 trilijuna dolara stoji na računu Feda, spremna krenuti putem bankarskog sustava koji i dalje žudi za svježim sredstvima.

Glavni problem je u činjenici da je najveći dio poslovanja Feda izuzet od bilo kakvog nadzora ili kontrole, jer Federal Reserve Transparency Act, koji Paul uporno gura u oba doma američkog Senata nikako da dobije dovoljnu količinu glasova.

Paul želi ukloniti tri barijere koje smatra ključnima za sadašnju lošu poziciju dolara na svjetskom tržištu valuta i sve veću deprecijaciju. Prva prepreka su zakoni o legalnom posuđivanju novca, koji se ne mogu provesti jer Kogres nema ustavne ovlasti za donošenje takvih zakona. Ukratko, dolar nema konkurencije na tržištu novca, i građani mogu posuđivati jedinu tu, trenutno vrlo lošu, valutu.

Drugo, zakoni koji su onemogućili rad privatnih kovnica novca. Dijelovi zakona koji se odnose na krivotvorenje novca zapravo su bili donešeni kako bi se zatvorile privatne kovnice koje su radile u Kaliforniji, kujući zlatnike i srebrnjake koji su svojom stvarnom vrijednošću u plemenitim kovinama predstavljali konkurenciju papirnatom dolaru.

Američko zakonodavstvo ne priječi prihvaćanje stranih valuta, pa su u Washingtonu neki dućani počeli prihvaćati eure zbog velike količine turista iz Europe. Prema Paulu, valuta ima najveću vrijednost u povjerenju građana, pa je tržište u tom slučaju jedini regulator vrijednosti neke valute. No, zakoni o posuđivanju moraju biti ukinuti kako bi dolar dobio konkurenciju.

Još jedan od problema je činjenica da se u platnom prometu prihvaćaju kartice i čekovi, koji zapravo ne predstavljaju legalno sredstvo plaćanja, i na taj je način dolar izgurao ostale valute s tržišta.

Posljednja prepreka mogućoj konkurenciji valuta su zakoni koji propisuju da zlatnici i srebrnjaci zapravo imaju kolekcionarsku vrijednost i podliježu porezima na kapitalnu dobit, što omogućava da dolar, koji je odavno izgubio bilo kakvu stvarnu podlogu u zlatu, ima povlašteni položaj na tržištu plaćanja dobara i usluga.

Paulova ideja da se Fed razvlasti i dolaru se vrati konkurentnost na svjetskom tržištu kvalitetnijom monetarnom politikom i dalje ostaje utopijska, no kako više nije sam u svojoj borbi za dignitet dolara, moguće je i da utopija postane stvarnost.