Recenzija "idi-i-pucaj" igre BioShock 2

Originalni BioShock je ispričao priču o podvodnoj utopiji zvanoj Rapture - gradu kojeg je pogodila tragedija nakon neuspjelog eksperimentiranja s genetskom strukturom njegovih stanovnika.

Iako je doživio brojne kritike zbog prezentiranja priče kroz snimljene audio zapise, BioShock je igrače uspio privući zanimljivim spojem FPS i RPG žanrova, što je dakako, za sobom povuklo i dobar financijski rezultat.

Nastavak stoga nije bio upitan, a kad je najavljen očekivali smo sasvim novu igru. Nagađalo se tako da će nas dvojka odvesti na otvorene prostore izvan uništenog Rapture-a, no onda smo otkrili da nećemo biti te sreće.

Štoviše, saznali smo i to da tvorci prvog dijela nisu povezani s nastavkom jer na istom surađuje čak pet studija (2K Marin, 2K China, 2K Australia, Digital Extremes i Arkane Studios). Svaki tim imao je manji ili veći utjecaj na razvoj igre, što na kraju nije naškodilo, ali ni pomoglo konačnom proizvodu.

Ovaj put igra nas u priču kronološki smješta osam godina nakon događaja prvog BioShocka. Rapture se u ovom razdoblju i dalje muči sa svojim mutiranim Splicerima, no stanje anarhije prekida gospodična imena Sofia Lamb. Dotična za razliku od svog prethodnika Andrewa Ryana napredak vidi u snazi kolektiva, a ne pojedinca, te zajedno sa svojim poremećenim pomoćnicima planira preporod utopijskog mjesta.

BioShock 2 stavlja nas u ulogu prvog Big Daddy-a, i očekivalo bi se da s tom promjenom dolazi i bitno drugačiji gameplay. Kratko rečeno, kontroliranje metalne grdosije uistinu nosi neke novitete, ali oni ne idu predaleko od izvornog koncepta. Naime, Delta za razliku od ostalih Daddy modela može koristiti dobro nam poznate plazmide i tonike, tako da je gameplay u suštini jako sličan prvom BioShocku.

Prva veća razlika primjetna je u načinu korištenja plazmida. Dok smo u prvom BioShocku mogli koristiti tek plazmid ili oružje, u dvojci to možemo činiti istovremeno putem svojevrsnog dual wieldinga. Ovo svakako pozdravljamo iako takav sustav kontrola zahtijeva privikavanje (plazmid se koristi desnom tipkom miša, a stoji u lijevoj ruci, dok se oružje koristi lijevom tipkom, a stoji u desnoj ruci).

Postava plazmida doživjela je tek nekoliko izmjena, pa su isti sada puno bolje organizirani (mogu se nadograditi na dva levela). Interakcija s Little Sister također je doživjela proširenja. Naime, budući da sada upravljamo Big Daddy-em, sestricu možemo 'posvojiti' kako bi zaradili nešto ADAM-a prije nego je spasimo / uništimo.

Pored ovih novina, drugi dio BioShocka ne može se pohvaliti nečime što bi okarakterizirali kao revolucionarno. Sitnije promjene šminkerske su naravi te u najboljem slučaju pridonose dinamici igre. Deset nivoa, koliko singleplayer kampanja donosi, možda i nije neka zanosna brojka no treba spomenuti da trajnost igre uvelike spašava multiplayer komponenta. Dakle, BioShock više nije orijentiran tek na iskustvo za jednog igrača pa nam tako donosi sedam multiplayer modova i šest igrivih likova.

Sve u svemu, BioShock 2 nije loša igra, štoviše, definitivno je naslov koji možemo preporučiti onima koji preferiraju ovaj tip igara, no smatramo kako je kao nastavak jedne velike igre trebao donijeti mnogo više. Ono što je ovdje prisutno i dalje je zabavno, ali ne jednako kao i prvi put.

Detaljniju recenziju igre pročitajte na HCL Portalu - Bioshock 2 recenzija