Razgovor - Duško Šibl

Akademski slikar Duško Šibl istaknuti je suvremeni hrvatski likovni autor, autor je opsežnog i složenog opusa kogačini niz ciklusa u različitim tehnikama, izlagao je na brojnim zapaženim samostalnim izložbama u domovini i svijetu.

Gdin Šibl, Vi intenzivno stvarate, svaki dan, ovisno o uvjetima?

- Kao student slikarstva bio sam indoktriniran da moram raditi svaki dan - praksa i vježba ruke kao recimo pijanist ili violinist. Ako koji dan ne bi slikao osjećao sam se krivim i lošijim umjetnikom. Neki umjetnici imaju cijeli život takav pristup.

Ja sam se toga s godinama oslobodio, djelomično namjerno, a najviše silom prilika jer nažalost ne spadam u onu romantičnu i nepostojeću vrstu siromašnih slikara u potkrovlju koji samo grozničavo rade gladni i pod najgorim uvjetima.

Živim u stvarnom svijetu, putujem, obavljam poslove i imam masu obaveza.

Tako da ima dana, ponekad i tjedana da ne naslikam ništa. I nikome ništa!

Već desetljećima mi je mjerilo 100 radova godišnje - skice, crteži, slike, bilo šta.

Otprilike prosječno 2 slike na tjedan.

Jesu li motivi ciklusa „figura u pokretu" utemeljeni na stvarnim likovima,na stvarnim licima?

- Ciklus Figura u pokretu nema pravih lica. Važan je pokret i gesta, ples, boja i ekspresija.

Sjetio sam se one pjesme popularne u mom djetinjstvu " Platno, boje, kist i twist".

Upravo tako.

Figure su apstrahirani  simboli, znakovi ljudskog oblika u pokretu. Lica su uopćena, ponekad  su oči dominantne, ali lica su bez individualnih karakteristika i nisu bazirana na živim ljudima kao što su bila ona iz prethodnog ciklusa Soho.

Dugo ste vani,stekli ste razna iskustva,  što je i li uopće nešto ili netko posebno utjecao na Vas?

- Da sad počnem nabrajati utjecaje na mene i moje slikarstvo (jer to je jedno te isto), trebalo bi mi 3 dana. Sasvim sigurno Venecija i Dubrovnik u djetinjstvu, a kasnije Berlin, London, pankeri, novi romantici.

Od umjetnika Michelangelo, Goya, Doré, Picasso, Max Beckman.

Zaboravio sam spomenuti Francisa Bacona.

I naravno, u kontekstu onog doba jer sam došao iz jednopartijskog  sistema Jugoslavije  u relativnu demokraciju Britanije, najveći utjecaj je bila sloboda i mogućnost  da se ostvarim i formiram kao osoba bez predrasuda i ograničenja sredine u kojoj sam odrastao.

Kako ste zamišljali Zapad prije prvog odlaska?

- Kako sam zamišljao Zapad? Kao Trst i traperice, robne kuće Upim i Standa. Dobro odjeveni ljudi na ulici s šamponiranom frizurom, blistave reklame i raskošni butici, miris vruće čokolade i vanilije iz kafića i naravno sloboda govora bez zakona o verbalnom deliktu zbog kojeg možeš bez  razloga završiti na dugogodišnjoj robiji.

Kako ga doživljavate danas?

- Bio sam naivan, jer kad živiš neko vrijeme na Zapadu u nekim stvarima te počne podsjećati na Istok. Birokracija, korupcija i ostale boljke svakog društva. Da ne govorimo o Potemkinovim selima  glavnih ulica i socijalnoj nepravdi iza blistavih fasada. I tako dalje. Osim toga smo mi danas Zapad, a nije se dogodila  'Obećana zemlja' kako su mnogi naivno očekivali. 

Jeste li uspjeli naslikati sve što ste htjeli i mogli?

- Kakvo pitanje! Naravno da nisam! Zato i slikam, po vama grčevito, da probijem barijeru i stignem negdje u novu i uzbudljivu fazu, avanturu. Ne vidim se na kraju nego na početku. 

Nerealno, ali takav sam.

Što planirate?

- Svi su mi planovi propali zbog korone.

Ne planiram, ali dogovaram. Pa se možda ostvari. U proljeće promociju moje prve grafičke mape s 15 do 20 radova. 

Bit će pravi happening, nadam se.