Portreti Duška Šibla

U značajnoj autorskoj,aktualnoj produkciji akademskog slikara Duška Šibla pored ostalih kontinuiranih slikarskih preokupacija u posljednje se vrijeme na svoj osobiti način istaknuo ciklus portreta.

Gospodine Šibl, dio svoga vremena posvetili ste radu na portretima, nekoliko glumica, manekenki, doktora... Kako ste pristupili izradi portreta?

- Portrete radim od samog početka, prvo autoportrete, a onda obitelj i prijatelje. Ne smatram se portretistom, ali kako me zanima ljudska priroda, umišljam si da mogu ponekad napraviti dobar psihološki portret (odličan izgovor ako portret baš nije previše sličan originalu).

Glumci su neobična bića - neuhvatljiva i kameleonska. Ako se i upustim u slikanje glumca, nastojim uhvatiti izraz opuštenog trenutka bez neke dublje analize - često se takvim pristupom otkrije više nego dugotrajnim seansama.

A doktori, manekenke i ostali 'modeli' su ljudi s kojima se družim i do njihovih portreta dolazi spontano i uglavnom je to njihova želja. Ne uvijek - sijeda manekenka Zvona Vučković, Frida, Nancy i još neki su me zaintrigirali i to obično nekim vizualnim atributima, a ne psihologijiom lica. 

U toj ste seriji reinterpreterali Kraljevića.

- Kraljević je bio povodom izložbe koju sam prije nekoliko godina imao u Požegi, inače se ne bih nikad usudio reinterpretirati takvo remek djelo. To je više bila stvar prigode, bez nekih pretenzija.

Tu je vrlo ekspresionistički portret doktora.

- Portret s kojim sam se najviše namučio je bio portret doktora - doktora koji se se bavi teškim bolesnicima i svakodnevno susreće patnju i smrt.

Ostali portreti su mi bili gotovo kao razbibriga, nešto čemu sam se veselio.

Što je još novo u atelijeru?

U ove vruće ljetne dane, umjesto da slikama plave i zelene tonove, u mom malom opatijskom ateljeu nastaju opet žarke crvene slike iz serije Gradova crvenih noći.