Otkrivanje morskih dubina - prokletstvo ili blagoslov?

Na Google Maps izgleda da se zna baš svaki djelić našeg planeta. Ali kad se bliže pogledaju mora i oceani, onda i Google ne zna, što da tamo pokaže. Ono što je ispod površine je još uvijek sakriveno i od satelita i od radarskih signala. Jedva petina morskog dna je istražena barem sonarima - točnije, to može saznati svatko od nas.

Što i koliko znaju vojske, to niti ne pomišljaju otkriti civilima: na primjer na sjeveru Atlantika morsko dno čine složene klisure, ali to je i prostor po kojem se još od hladnog rata vode igre skrivača prije svega sovjetskih i američkih podmornica. Njihove ratne mornarice očito znaju mnogo toga, ali ne i mi.

To želi promijeniti projekt Seabed 2030 - zajednički pothvat Ujedinjenih naroda i japanske zaklade Nippon Foundation. Znanstvenici iz cijelog svijeta žele do kraja desetljeća izraditi potpunu kartu morskog dna.

Čitav svemir pod vodom

Oceani pokrivaju 71 posto Zemljine površine i već to prostranstvo je jedva pojmljivo, kaže Laura Trethewey, autorica knjige The Deepest Map. „Na kopnu nema ničega što bi se moglo usporediti s oceanom, zato ga često uspoređujemo s Mjesecom ili svemirom", rekla je kanadska novinarka za DW. Površine Mjeseca i Marsa zapravo su bolje kartirane od morskog dna.

Trethewey smatra da bismo, umjesto da maštamo o životu na Marsu, trebali istražiti „ovaj svemir koji postoji ovdje na Zemlji". Dok tražimo znakove života izvan naše planete, u tami dubina žive najneobičnija bića: prozirne ribe-duhovi, ribe s mamcem koji svijetli pred njihovim ustima, goleme lignje - i daleko smo od toga da bi uopće još znali tko i kako tamo dole živi.

Potonula prostranstva

Podvodni svijet se već desetljećima istražuje se uz pomoć sonara, dakle zvučnih valova koje brodovi, podmornice i robotska plovila šalju prema morskom dnu i kakve danas ima već i svaka malo bolja brodica. Ti uređaji mjere vrijeme koje signalu treba da se odbije od dna - ili predmeta u moru kao što su ribe - ili podmornice jer je i sonar razvijen u Drugom svjetskom ratu. Tako nastaju trodimenzionalne karte, modeli i profili terena, kod ozbiljnijih uređaja i za najveće dubine. I sonar ima svojih granica, ali mnogo boljih uređaja - nema.

„Na Zemlji još postoje cijeli svjetovi koje ne poznajemo - planine, klanci, životinje koje znanost nikada nije vidjela i golema količina podataka koji nas tek čekaju", kaže Trethewey. A pod morem su i čitava prostranstva koja su barem bila i naš svijet: „Velik dio morskog dna nekoć je bio kopno. Nakon posljednjeg ledenog doba, glečeri su se otopili i voda je prekrila kontinentalne ploče velike kao Južna Amerika. Tamo dolje nalazi se još jedan kontinent - izgubljena Atlantida - koji bi mogao otkriti kako su drevna društva reagirala na porast razine mora", kaže Trethewey. „Pomorske karte pričaju priču i o prošlosti i o budućnosti, a samim time nam pomažu snaći se u sadašnjosti."

Izgledi opet sve slabiji

Niti najnoviji projekt Seabed 2030 će teško uspjeti ostvariti svoj ambiciozni cilj. Oceani su jednostavno preveliki, nedostaje potrebnih brodova i sonarne opreme, a „bilo je i zastoja zbog pandemije te je s vremenom oslabila i politička volja da se projekt dovrši", kaže autorica.

„Kad je projekt pokrenut 2017., svijet je bio manje politički rascjepkan. Danas živimo u nestabilnijem vremenu, a vlade su nepovjerljivije i sve manje spremne dijeliti karte." Tehnologija, dodaje, nije problem: postoji već desetljećima.

Organizatori su pokušali nadoknaditi nedostatke pomoću inovacija poput dronova i „crowdsourcinga", kao i uključivanjem privatnih jahti i kruzera u kartiranje morskog dna, no bez većeg uspjeha, kaže Trethewey.

Istraživanje dubokog mora iznimno je zahtjevno i za ljude i za opremu. Zbog teških uvjeta na moru ekspedicija stoji oko 50 tisuća dolara na dan, priznaje Trethewey. „Većina dijelova oceana koji još nisu kartirani nalazi se u dubokim, međunarodnim vodama koje prema pomorskom pravu pripadaju svima i nikome. To znači da kartiranje često provodi vojska ili industrije poput ribarstva, rudarstva i telekomunikacija - koje svoje karte izuzetno nerado dijele s drugima."

Karte, ali samo karte blaga?

Procjenjuje se da bi ostvarenje cilja projekta Seabed 2030 stajalo između tri i pet milijardi dolara - otprilike koliko i NASA misija na Mars koja je započela 2020., uključujući slijetanje rovera Perseverance na Crveni planet.

Ali tu je i realna opasnost: potpuna kartografija mogla bi znatno ubrzati iskorištavanje oceana. „Kad ljudi pomisle na karte, često pomisle na rudarenje i eksploataciju resursa - i nisu u krivu. Trenutno postoji veliki pritisak da se duboko more otvori za eksploataciju i pokrenu prve komercijalne rudarske operacije u međunarodnim vodama", kaže Trethewey.

Nada se ipak da će se karte prije svega koristiti u znanstvene svrhe i zaštitu našeg okoliša. Prisjeća se kako je međunarodna zajednica, nakon što je u poslijeratnom razdoblju u potpunosti kartirala Antarktik, potpisala Antarktički ugovor koji je kontinent 60 godina štitio kao prostor namijenjen znanosti.

Treba i novca i volje

Čak ni strogi propisi vjerojatno ne mogu tako učinkovito štititi duboko more kao naša sadašnja neznanja i nepristupačnost oceana. „Gotovo dvije trećine oceana i gotovo polovica Zemljine površine spadaju pod takozvane međunarodne vode pa ni države, ni pojedinac ne mogu polagati pravo nad njima. Taj nejasan pravni status glavni je razlog zašto su međunarodne vode uglavnom neistražene i neregulirane te zašto je toliko teško boriti se protiv zločina na moru - bilo da se radi o prekomjernom izlovu, onečišćenju ili krijumčarenju droga", objašnjava Trethewey.

„Stroža politika prema moru svakako bi bila dobrodošla, ali još su važniji novac i politička volja", kaže kanadska autorica za DW. „Ocean je za ljudsko biće nezamislivo golem, a bez sredstava za nadzor i provođenje propisa na moru u praksi neće značiti niti da se tek piše još više pravila."