Može li Quentin Tarantino razočarati?

Quentin Tarantino zaista je osebujna pojava u filmskom svijetu, a svakako i jedna od značajnijih u njegovim suvremenim tokovima. Njegovi su filmovi uvijek bili drukčiji, bilo da je u pitanju nekonvencionalni pristup filmskom izričaju ili pak eksplicitan prikaz nasilja koje je oduvijek izazivalo kontroverze. No, kako god bilo, treba mu se priznati da je pomicao granice i da njegova ostvarenja odišu filmofilstvom, kako po posvetama, citatima i referencama drugim filmovima, tako i po osebujnom pristupu prikazivanja filmske priče.

I to se slobodno može reći za sve njegove filmove, premda se neki međusobno itekako razlikuju. Naizgled i kod "Nemilosrdnih gadova" imamo sve potrebne elemente za punokrvnog Tarantina. I s takvim sam se lijepim mislima i zaputio na film vjerujući da ću se izguštati u Quentinovim novim filmskim eskapadama, ali ovaj me je put razočarao.

Film i počne vrlo obećavajuće, posvetom spaghetti vesternima, dok Nijemci dolaze ispitati francuskog farmera o nestaloj Židovskoj obitelji. Ispitivanje vodi Hans Landa, poznatiji kao "Lovac na Židove". Napeta i atmosferična igra mačke i miša u kojoj Landa već zna da se tražena obitelj nalazi skrivena ispod poda, završava pokoljem, ali i bijegom mlade Shosanne. Nažalost, od tog trenutka film ide nizbrdo. Upoznajemo nemilosrdne gadove, ali njihov krvavi put po Europi gdje skupljaju njemačke skalpove zapravo nije glavna tema ovog filma, i ubrzo skačemo u doba kada su već strah i trepet za njemačke vojnike.

Ono što film zanima je njihova uloga u zapletu u čijem središtu je i sada odrasla Shosanna koja u Parizu vodi malo kino. U nju se zaljubljuje mladi njemački ratni heroj koji uspijeva srediti da se u njenom kinu održi premijera novog filma, a kojoj će uz sve najpoznatije nacističke vođe prisustvovati i sam Hitler. Shosanna odmah zna da će to biti njena savršena osveta. Ali to naravno doznaju i saveznici, te angažiraju "Nemilosrdne gadove" da uz pomoć njemačke glumice Bridget von Hammersmark izvedu atentat. Naravno u priču se upliće i zloglasni Hans Landa.

Kao što piše na početku, svi očekivani sastojci su tu, ali film nije dobar. Nije problem u tome što se Tarantino uhvatio 2. svjetskog rata i što ga ne shvaća baš ozbiljno, a još manje što je promijenio poznati tijek povijesti. To je čak jedna od boljih i intrigantnijih strana filma (a i tako su se opet počele javljati teorije da se Hitler zapravo nije ubio u svom bunkeru). Ono što filmu nedostaje je oštrica, sve skupa djeluje mlako i kao podgrijana juha. Ni Melanije Laurent niti Diane Kruger nisu dovoljni jaki ženski likovi na koje smo navikli kod Tarantina, Brad Pitt se očigledno zabavlja, ali ništa više od toga.

Razvikani nastup Christopha Waltza kao Hansa Lande nije zapravo niti izbliza toliko dobar koliko se priča. Svakako je iznadprosječan, ali u pomalo pretjeranoj karikaturalnosti, više je prikazano ludosti, a manje hladnokrvne ubojitosti. A cilj je ipak vjerojatno bila kombinacija jednoga i drugoga. Javier Bardem jer recimo, u svojoj briljantnoj izvedbi ubojice u Coenovim "Ovo nije zemlja za starce", puno više zastrašujući. Najveća faca u filmu, ali neiskorištena je Til Schweiger kao bivši njemački vojnik Hugo Stiglitz koji je krenuo u brutalni osvetnički pohod na naciste i priključio se 'Gadovima'.

Treba biti iskren pa reći da film svakako nije dosadan, niti loš, samo jednostavno nije toliko dobar kao ostvarenja koja smo navikli dobivati od Tarantina. Ali to ne znači da njegov sljedeći film neću opet željno iščekivati.