Osobama koje boluju od raka jedan telefonski poziv puno znači

Jedan najobičniji telefonski poziv može biti od velike koristi u nastojanjima da se produlji život pacijenata koji boluju od raka. Ako ništa drugo, onda barem da se pod kontrolom drži njihova razina depresije i boli povezanih sa spomenutim stanjem. Istraživanje objavljeno u časopisu Journal of American Medical Association (JAMA) obuhvatilo je osobe koje boluju od različitih vrsta neoplazija i pokušalo je razjasniti imaju li geste poput telefonskog poziva, pa i SMS-a ili emaila ikakvog utjecaja na stanje pacijenata kad se vrate kućama.

Depresija i bol su, osim samoga raka, druga dva najveća problema kod pacijenata koji ga imaju i često ih se podcjenjuje. Nerijetko uopće nisu dijagnosticirani. Dok se sam rak u većini slučajeva zasad ne može pobijediti, bol i depresija mogu. Neutraliziranjem a dva simptoma kvaliteta života pacijenata mogla bi se znatno povećati. A moguće je da se na taj način postignu veliki uspjesi i u liječenju samoga raka. Međutim, realnost je takva da onkološke ekipe nemaju dovoljno vremena da se bave spomenutim problemima iz blizine. Osim toga, pacijenti obično žive daleko od onkoloških centara u kojima se liječe. A tijekom redovitih kontrola najviše se pažnje, normalno, poklanja samom problemu raka i terapijama. Istovremeno se previđaju potrebe pacijenata za mentalnim blagostanjem dok se bol podrazumijeva kao „normalna pojava u kontekstu raka". Upravo zato su telefonski pozivi, SMS poruke ili čak email poruke potencijalno rješenje za probleme depresije kod pacijenata koji su daleko, ali i onih koji žive blizu terapijskih centara a zahtijevaju više brige. Međutim, za uspješnost je potreban intimniji odnos između liječnika i pacijenta u smislu da se moraju poznavati i da između njih postoji povjerenje.

Ukratko, u istraživanju objavljenom u JAMA-i istraživači predvođeni Kurtom Kroenkeom sa Sveučilišta Indiana proučavali su 400 pacijenata koji boluju od neke vrste raka. Oni su pacijente redovito nazivali telefonom. Pacijenti su u međuvremenu u nekoliko navrata ispunjavali posebno određene upitnike o vlastitom stanju. Nakon 12 mjeseci „telefonske terapije" na vidjelo je isplivala njena učinkovitost. Pacijenti su bili znatno manje depresivni i lakše su se nosili sa svojim stanjem. Stručnjaci ipak podcrtavaju da ništa ne može zamijeniti konkretan međuljudski kontakt, ali kad čovjek živi u udaljenim mjestima i još pored toga zbog svojeg se stanja ne može lako kretati, telefon je itekako dobar saveznik.