Obrazovanje: tvornica poslušnih umova

Dio visokoškolskog obrazovanja provela sam na inozemnom studiju, gdje sam iskusila kako sustav može izgledati kada se ne temelji na pukoj reprodukciji i učenju napamet. Od studenata se nije očekivalo da šute i pamte, nego da razmišljaju, sumnjaju, stvaraju. Nije bilo obavezne kupovine knjiga koje su napisali sami profesori, niti straha od „pogrešnog" mišljenja. Naprotiv, poticalo se neslaganje i tražilo razumijevanje.

Takav pristup naučio me da pravo obrazovanje ne oblikuje poslušne, nego znatiželjne; ne traži točne odgovore, nego hrabrost da se postave nova pitanja. I tek tada sam shvatila koliko obrazovanje može biti moćno kada mu se dopusti da bude ono što bi trebalo biti - prostor slobodnog mišljenja. U teoriji, obrazovanje bi trebalo biti svjetionik znanja i kritičkog propitivanja svijeta oko nas. U praksi, često više nalikuje na traku u tvornici, gdje se proizvode standardizirani učenici - identični u razmišljanju, jednako tihi i jednako prilagođeni sustavu. Jer ništa ne prijeti stabilnosti društvenog poretka kao pojedinac koji zna misliti svojom glavom.

U školama i na fakultetima cijeni se sposobnost ponavljanja. Idealan učenik nije onaj koji pita „zašto", nego onaj koji šuti i zna točan odgovor iz skripte. Originalnost? Opasna stvar. Ideje? Još opasnije. Lakše je, na kraju krajeva, imati masu učenika koji napamet znaju definiciju slobode nego one koji je stvarno žele. Takav sustav rađa generacije koje su uvjerene da se uspjeh mjeri brojem točnih odgovora, a ne dubinom misli.

Sustav je, naravno, savršeno dizajniran: učenici uče da je cilj obrazovanja dobra ocjena, diploma, papir. A papir, kao što znamo, ne postavlja neugodna pitanja. On se lijepo složi u fascikl, ovjeri pečatom i spremi u ladicu. I tako od djetinjstva učimo da se vrijednost čovjeka mjeri kroz broj bodova na testu, a ne kroz širinu pogleda na svijet. Učimo kako zapamtiti, ne kako razumjeti. Kako ponoviti, ne kako stvoriti.

Naši su obrazovni programi precizno kalibrirani da proizvode poslušne i upotrebljive građane. Tako se stvara idealno društvo: puno stručnjaka bez stava, pametnih ljudi bez mišljenja i diplomiranih građana koji će uredno popunjavati obrasce, glasovati bez razmišljanja i šutjeti kad treba govoriti. U konačnici, cilj nije obrazovati slobodne ljude, već programirati poslušne. Jer slobodan čovjek je nepredvidljiv, a poslušan - koristan. Čemu bi netko s djelokruga „moći" uopće i želio narod koji misli, pita, sumnja? Sigurnije je imati građane koji su naučeni da svaka lekcija ima točan odgovor, svaka knjiga jednu istinu a svako mišljenje svoju ocjenu. Kritičko razmišljanje nažalost, nije na popisu obaveznih predmeta. Možda bi i trebalo biti ali u tom slučaju postoji opasnost da bi netko mogao početi shvaćati kako stvari zapravo funkcioniraju. Potrebna je temeljita rekonstrukcija i pri tome ne mislim na još jednu reformu koja se sastoji od promjene rasporeda sati i boje udžbenika.

Krajnje je vrijeme da obrazovanje prestanemo zvati „sustavom" i nazovemo ga onim što bi trebalo biti - put prema razumijevanju. Jer sve dok djecu učimo da postoje samo točni odgovori, stvaramo društvo koje će zauvijek živjeti u tuđim mislima.

A misliti vlastitom glavom, postalo je najopasniji oblik pobune.