Nove ideje za kino budućnosti
Na ovogodišnji Filmski festival u Berlinu pozvano je oko 300 mladih talentiranih ljudi iz cijelog svijeta
Koliko dugo je potrebno kako bi se predstavila neka ideja za film? Sharofat Arabova na raspolaganju ima točno tri minute. Ova 29-godišnja žena iz Tadžikistana sjedi na pozornici berlinskoga kazališta „Hebbel am Ufer" i govori. Njoj preko puta sjedi jedan mladi producent iz Francuske, u ruci drži olovku i zapisuje.
Stolice u dvorani su poslagane u dva reda. U onom vanjskom sjede mladi redatelji, u unutrašnjem producenti i ljudi koji se bave prodajom filma. Ono što mladi ovdje uče je u što kraćem vremenu predstaviti sebe, svoje ideje, filmove. Nakon što su istekle njezine tri minute, na red dolazi netko drugi. Ona sama započinje novi razgovor, ovoga puta s jednim producentom iz Meksika. Ovakav „speed matching" je kako kaže Arabova, izuzetno dragocjen. Posljednji film je snimila u Indiji, a sada se nada da će u kontaktu s kolegama sa Zapada dobiti nove ideje i nove inspiracije.
Savjeti profesionalaca
Cilj „Berlinale Talenta" je i ovoga puta učenje novog, razgovor sa starijim kolegama i prije svega - povezivanje sa scenaristima, redateljima, producentima, montažerima iz cijelog svijeta. Ovaj popratni program Berlinalea odvija se po 12. put. Mladi ovdje mogu sudjelovati u radionicama koje vode profesionalni filmaši, glumci, snimatelji. Prijava za ovogodišnji „Berlinale Talent" je bilo oko 4.167, no mjesto je dobilo svega njih 300. Tečajevi, predavanja i radionice se odvijaju na engleskom jeziku. A naslov ovogodišnjeg programa glasi: „Ready to play? Breaking the rules". Riječ je o preispitivanju ustaljenih filmskih formi i traženju novih, alternativnih.
Katerina Cizek to već odavno čini. Ova mlada kanadska redateljica dokumentarnih filmova pokrenula je prije nekoliko godina projekte za internet koji su drugačiji od ustaljenih. Primjerice, u filmu „Out my window" („S mog prozora"), portretirala je stanovnike višekatnica u različitim velegradovima svijeta i za ovaj film bila nagrađena nagradom Emmy. U Berlinu ona drži predavanja i razgovara s mladima. „Pomoću interneta možete stupiti u kontakt s više ljudi nego u normalnom životu. Pitajte ih za mišljenje. Promijenite temu ako vidite da odaziv nije dobar. I budite svjesni toga da svaki projekt može i - propasti prije vremena", kaže Cizek.
Od Berlinalea do Cannesa
Batrin scenarij je tada u Berlinu jako dobro primljen. Privukao je jednog njemačkog koproducenta i film „Luchbox" je snimljen. Na Filmskom festivalu u Cannesu osvojio je nagradu publike i kasnije pozvan i na Festival Sundance. „Berlin je za mene bio odlučujući. Ovdje sam počeo s realizacijom svog projekta", kaže Batra i dodaje da se zato i vratio kako bi mladima mogao pričati o svom filmu i svojem iskustvu.No, usprkos njezinom upozorenju, mladi se naravno nadaju uspjehu i to međunarodnom. Njega je već iskusio Ritesh Batra. Ovaj mladi indijski redatelj je prije dvije godine bio gost „Berlinale Talent Campusa" (kako se ovaj popratni program tada još zvao). Od tada se u njegovom profesionalnom životu promijenilo puno toga. U Berlin je tada stigao s idejom za film - jedna indijska kućanica svakog dana preko posebnog kurira svome suprugu u podne šalje ručak. To samo po sebi nije čudno, to je zapravo u indijskim gradovima uobičajena praksa. No, greškom kurira, njezini obroci ne dolaze do supruga već do jednog udovca. Prijateljstvo ovo dvoje usamljenih ljudi stoji u središtu ove filmske priče.
Istomišljenici na zajedničkom putovanju
Slična priča kao Batrina je i ona Anthonija Chena iz Singapura. I on je 2012. godine sudjelovao na ovom programu, a prošle je godine za svoj film „Ilo Ilo" dobio nagradu Zlatnu kameru u Cannesu kao najbolji film prvijenac. „Snimanje filmova je za mene jedna vrsta usamljenog putovanja. Čovjek se stalno pita ne bi li bilo bolje raditi nešto drugo. No, kada sam bio u Berlinu upoznao sam mnoge istomišljenike i shvatio da nisam sam. I to me ohrabrilo", rekao je Chen.
Ovaj osjećaj zajedništva u Berlinu je osjetila i mlada francuska producentica Marie-Emmanuelle Hartness. „Ovdje nema pritiska konkurencije. Potrebni smo jedni drugima kako bismo ostvarili planove", rekla je Hartness koja je ove godine po prvi put na Berlinaleu. Oduševljena je i jedino na što se žali su termini radionica i predavanja. „Mi ovdje radimo do kasno i zato propuštamo vidjeti filmove na Festivalu", kaže ona. Radionice i predavanja obično završavaju oko 18 sati, poslije slijede večere i druženja za sklapanje kontakata. Za filmove u službenoj konkurenciji mladi doista nemaju vremena. No, s druge strane, zar je doista toliko važno vidjeti današnje filmove kada se može raditi na razvoju kina budućnosti?
Novi komentar