Neka drugi pišu knjige godinama, meni je dovoljno nekoliko mjeseci

U atriju Arheološkog muzeja u utorak je uz dijeljenje zrelih lubenica i sunčanih naočala predstavljen roman ‘Koji film sad vrtiš u glavi’ Sanje Bilić ,koji je bio u finalu VBZ-ove nagrade. Autoričin roman ishvalili su književnici Zoran Ferić i Julijana Matanović, a sama se autorica širokom čitateljstvu predstavlja odgovorima na pitanja koja smo joj postavili nakon promocije. Prije svega nas je zanimalo što je jednu zagriženu režiserku navelo na pisanje romana...

• Završili ste režiju. Je li ovaj roman svojevrsni melem za frustraciju što još niste uspjeli dobiti financijska sredstva za snimanje filma?

- Kad smo prije petnaestak dana u Gavelli fotkali za korice knjige Sašu Antića iz TBF-a i glumicu Ivanu Roščić, drage mi prijatelje i full talentirane ljude, moj snimatelj Mario Marko Krce pokrenuo je priču o tome da bi, ako bi se ovaj roman ekranizirao, to bio treći dugometražni film koji smo kao ekipa planirali raditi zajedno, ali eto, od pustih želja nismo uspjeli realizirati nijedan od onih koji su bili na natječaju za sufinanciranje filmske proizvodnje pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske. Jednostavno, moj producent Gama studio i ja kao redateljica nismo dobili novac, a filmska mašinerija se bez novca pokrenuti ne može i u tom začaranom krugu su svi ti scenariji ostali negdje po ladicama i našim glavama bez ijednog snimljenog kadra i s mojom frustracijom koja definitivno vuče ono pitanje jesam li ja za taj posao ili koja vrsta uroka je na me pala pa mi ne daju da režiram igrani film.

• Zašto je mladim hrvatskim režiserima tako teško doći do filma?

- Biti mladi hrvatski redatelj je vrlo rastezljiv pojam jer kod nas nije ništa čudno da je debitant netko i sa  40 godina, a i to se dogodi ako mu se posreći. Al’ nije to samo slučaj u Hrvatskoj, koja je mala kinematografska zemlja u odnosu na Rusiju gdje je na primjer Andrej Zvyagintsev debitirao s filmom ‘Povratak’ u 38. godini života. Pa  gospodin Branko Ivanda, koji je dekan Akademije dramske umjetnosti i ima sto filmskih utakmica u nogama, kaže da i on, koliko god filmova iza sebe imao, uvijek mora iznova ulaziti u bitku i tražiti novac za film. Lordan Zafranović je na primjer za film ‘Karuzo’ dobio prošle godine dva milijuna kuna koja mu definitivno nisu dostatna za realizaciju filma. Kako da onda dođu na red mlađi kad je gužva u šesnaestercu ogromna.

• Jeste li roman pisali baš za VBZ-ov natječaj i koliko ste ga dugo pisali?

- Roman ‘Koji film sad vrtiš u glavi’ pisan je baš za VBZ-ov natječaj. Natječaj je izašao u dnevnom tisku početkom srpnja 2007. U to vrijeme završilo je snimanje ‘Sudnice’ koju sam radila za Ring Multimediju, počelo je ljeto, bilo je jako vruće... Pomislila sam, zašto ne bih pokušala, smislila sam priču, sjela pred laptop i za mjesec dana napisala roman. I pritom uživala iako skoro nisam izlazila iz kuće.

• Što biste odgovorili onima koji bi vam prigovorili na tako brzom pisanju?

- Svatko ima pravo da misli što hoće, prigovara, komentira, hvali, ali mislim da pitanje vremena u kojem je napisan roman nije ono najvažnije. Puno je bitniji sam roman, to jest ono što je unutra, znači njegova emocija, sadržaj i smisao te hoće li to ljudi čitati i hoće li im se svidjeti. A što se tiče brzine pisanja, ja sam jednostavno takav tip. Netko piše roman godinama, netko uspije i za par mjeseci. 

• Kako ste došli na ideju da Roza Herceg, glavni ženski lik u romanu, radi kao režiser u posmrtnom poduzeću?

- Otvorila sam jednom Jutarnji list i pronašla karticu teksta o vidstoneu. U prijevodu s engleskog vidstone je ‘videokamen’, a misli se ustvari na videoekran, to jest spravicu koja se na groblju fiksira na nadgrobnu ploču i na kojoj možete odgledati deset minuta filma, tj. spomena na dragu vam osobu koja je umrla. U Americi prave vidstone za ljude i kućne ljubimce. Pomislila sam, zašto to ne bi radili u Hrvatskoj iz pijeteta prema mrtvima, ali da naprosto svatko tko je živio ima svoj dokumentarac, i otišla gospodinu u Posmrtnu pripomoć u mom susjedstvu. Naravno da mi je on objasnio kako je ideja preuranjena za nas i ja sam od nje odustala, ali je zato glavni ženski lik u romanu, Roza Herceg, upravo redateljica koja ne može doći do svog igranog prvijenca (i to je jedina sličnost mene i nje) pa je zaposlena u pogrebnom poduzeću i to na vidstoneu.

• Vaša junakinja oduševljava se ‘teškim’ režiserima poput Tarkovskog i Antonionija. Mislite li da će je to učiniti manje zanimljivom širokom čitateljstvu koji za te režisere mari koliko slonovi za lubenice?

- Naprotiv. Roza Herceg se na isti način oduševljava i prodavačima voća, piscima pop-pjesama i legendarnim redateljima, to jest fascinirana je bujnošću svijeta oko sebe gdje ljudi iznenađuju na svakom koraku, gdje prodavači voća u slobodno vrijeme pišu romane i znaju sve o filmovima domaće i strane produkcije, filmski rekviziteri obožavaju Tarkovskog, a kondukteri u vlakovima kao svoj treći posao prodaju dionice preko interneta. Ljudi su čudo, a nisam sigurna i da slon ne mari za lubenice. Čak mogu zamisliti kako bi takva scena bila zabavna ako je već netko nije stavio na YouTube.

• Na ovitku knjige uz vašu je fotografiju i poster Miše Kovača. Što vas povezuje s tikarizmatičnim pjevačem? Je li riječ o umjetničkoj provokaciji ili sa-mo o divljenju pjesmama?

- Ne znam. Ni jedno ni drugo, a možda oboje. Mišo Kovač je legenda. Karizmatični pjevač s najviše prodanih ploča na prostoru ex-Jugoslavije, čovjek koji održi koncert na Trgu prije par dana i ne otpjeva ni jednu pjesmu jer publika zna sve i sama otpjeva, lik čije je gostovanje u Stankovićevoj emisiji ‘Nedjeljom u 2’ na YouTubeu gledanije od Šešeljevog suđenja u Haagu, osoba na čijem sam koncertu sa šest godina i ja bila ispred hotela Solaris i koja je trebala ispričati svoju sudbinu u dokumentarcu o egzorcizmu koji sam radila za HRT pa iz zdravstevnih razloga nije mogao, a onda smo moj producent Drago Škobić i ja nosili njegovu sliku u filmu i nasnimili kao podlogu pjesmu ‘Ostala si uvijek ista’. I u mom romanu glavni muški lik Ivan Buco Andrić naručuje od Roze Herceg svoj pogrebni film iako je još živ, a jedini je uvjet da se triput nasnimi i poslije na groblju vrti pjesma Miše Kovača ‘Ostala si uvijek ista’, koja je i glavnoj junakinji romana najdraža.