Matanićevi „Majstori“ jednostavno ne drže vodu

"Gledatelji će me pamtiti  po komedijama", tako je nekako najavio novu fazu svoje karijere Dalibor Matanić (iako je to mjesto odavno rezervirao Vinko Brešan) nekoliko dana prije nego što će filmom „Majstori" otvoriti 60. Festival igranog filma u Puli. Prosječna ocjena gledatelja 4,04 daje mu za pravo da se nada dobroj gledanosti, što mu i mi želimo, iako baš i ne dijelimo entuzijazam.

Priča je to o kućanici Keki (Areta Ćurković) koja, nesretna zbog emocionalnog zanemarivanja napušta vječno depresivnog supruga Baju (Niška Butijer) i, u potrazi za davno zaboravljenim osjećajima, odlazi u gradić na obali gdje je s mužem  provela medeni mjesec. Tamo pak postaje plijenom lokalnog galeba (Bojan Navojec) , dok suprug i Kekin wannabee ljubavnik, kućni majstor Ilija (Goran Bogdan), kreću u potragu za njom, a peripetije ovog neobičnog ljubavnog četverokuta imaju svojih uspona i padova, humornih i sjetnih preljeva.

Ono što smeta kod „Majstora"  jest što se od prvog do posljednjeg kadra strašno pokušavaju  svidjeti i nema na što nisu spremni kako bi u tome i uspjeli: slapstick, dramski posve izlišne epizode, trasherski izbor glazbe koji varira od Mile Hrnića do Letu Štuke (iako skidam kapu za „Đeni voli kečke" i Danijela), mornarske majice, jarki tonovi, uredno popisivanje ikonografije i brendova bolje prošlosti... ukratko nema tog prvoloptaškog stereotipa, za koji svaka redateljska šuša zna da će razveseliti raju, koji ovdje nije prisutan.

Cijeli tekst o filmu „Majstori" možete pročitati na filmskom portalu Nemilosrdni gadovi.