Latinskoamerička unija pred raspadom?

Samo tri dana nakon preuzimanja dužnosti vlada novog kolumbijskog predsjednika Ivana Duquea objavila je izlazak svoje zemlje iz Unije latinskoameričkih zemalja - UNASUR. Ovaj savez država se pretvorio u "suučesnika venezuelanske diktature", glasilo je obrazloženje iz Bogote.

Ovo nije bilo iznenađenje. Još u aprilu, pod predsjednikom Juanom Manuelom Santosom, Kolumbija je zajedno s pet drugih zemalja zamrznula članstvo u UNASUR-u. Pri tome se mora imati u vidu da UNASUR ima samo 12 članica. U one koje također razmišljaju o izlasku iz saveza su Argentina, Brazil, Čile, Paragvaj i Peru, u kojima su konzervativci većina. Preostale zemlje su Bolivija, Ekvador, Gvajana, Surinam, Urugvaj i Venezuela.

Glavnog tajnika ova Unija već dugo nema. Od odlaska Kolumbijanca Ernesta Sampera u siječnju 2017. godine, ova funkcija je neupražnjena. Članice UNASUR-a nisu se mogle dogovoriti oko njegovog nasljednika. Projekt UNASUR ne okončava se uz veliki tresak, već prije, moglo bi se reći, uz dugo i mučno cviljenje.

"Po ugledu na EU"

Pri tome je ovaj proces međusobnog približavanja južnoameričkih zemalja pokrenut s puno nade 2008. godine. Inicirao ga je tadašnji brazilski predsjednik Luiz Inacio Lula da Silva, "po uzoru na EU" sa ciljem jačanja zajedničke sigurnosti i ekonomske integracije.Bez odgovora i dogovora - Razgovori o krizi u Venezueli

Stvaranje UNASUR-a se dogodilo u fazi, "u kojoj je posebno od strane SAD-a vođena aktivna politika ekspanzije i sklapanja sporazuma na planu sigurnosti, posebno sa Kolumbijom, ali i drugim zemljama poput Paragvaja", kaže Günther Maihold iz Zaklade nauka i politika.

Ambicioznih ciljeva nije nedostajalo. Planirana je zajednička latinoamerička valuta pod nazivom "Sucre". Čak se maštalo i o zajedničkom državljanstvu za zemlje Južne Amerike sa odgovarajućim putnim ispravama. Do 2025. godine cilj je bio dostizanje nivoa europskih integracija. "Naš subkontinent će, zahvaljujući novim naporima u integraciji, napraviti veliki iskorak u ekonomskom i društvenom razvoju", najavio je Lula 2008. godine. Ali do tog velikog iskoraka nije došlo.

"UNASUR je pred izdisajem. Izgubio je svoju političku osnovicu", kaže Maihold. "Brazil trenutno nema namjeru u oblasti sigurnosti preuzeti bilo kakva jamstva za druge zemlje". Svako se koncentrira na vlastite probleme, analizira Maihold.

Drugi faktor je gubitak ideološkog jedinstva između nekada usko povezanih zemalja u regiji, poput Ekvadora, Venezuele, Bolivije, Argentine i Brazila. "UNASUR je tako element prošlosti, blisko povezan s valom ljevih vlada u regiji", smatra Maihold.

"Čini se da je UNASUR-u zaista došao kraj", kaže i Gerhard Dilger, direktor regionalnog ureda Zaklade Rosa Luksemburg u Sao Paolu. Snage, koje su dovele do stvaranja Unije bile su lijevo orijentirane vlade Silvia Lule u Brazilu, Chaveza u Venezueli, Kirchner u Argentini, Rafaela Correa u Ekvadoru i čak Bacheleta u Čileu. UNASUR je doprinio "popuštanju napetosti u mnogim krizama", dao je mnoge pozitivne impulse i ideje o zajedničkoj obrambenoj politici", rekao je Dilger. Ali u posljednjih nekoliko godina se to sve izgubilo.

Dobri uvjeti za integraciju i suradnju

Pri tome je Latinska Amerika imala vrlo dobre uvjete za razvoj multilateralne zajednice zasnovane na modelu EU. Države Latinske Amerike dijele iskustva iz sličnih povijesnih razdoblja: osvajanje, kolonizacija i nezavisnost. Na toj bazi su oni su razvili zajednički identitet.

U regiji dominiraju dva jezika, španjolski i brazilska varijanta portugalskog. U usporedbi s babilonskom jezičkom raznolikošću EU sa njena 24 službena jezika, imati samo dva jezika u okviru Saveza latinoameričkih zemalja je bilo prilično ugodno. Nije slučajno i ranije u povijesti bila rasprostranjena ideja ujedinjene "panšpanjolske" Latinske Amerike. Ona je bazirana na velikoj domovini - "Patria Grande" - za koju su se zalagali borac za nezavisnost Južne Amerike Simon Bolivar i Jose de San Martin u 19. stoljeću. U čemu je onda problem?

"Latinska Amerika ima dugu tradiciju propalog multilateralizma i orijentacije na regionalizam, koji nailazi na granice kada se smanjuje nacionalni suverenitet", kaže Maihold. Pokušaji integracije su dosada uvijek imali karakter koordinacije politika različitih zemalja, a manje karakter stvarne integracije u smislu fuzioniranja suvereniteta različitih aktera.

Posebno u pogledu sigurnosti u tim zemljama prevladava nepovjerenje i instinkt da se po svaku cijenu očuva nacionalni suverenitet. Stoga je, po njegovim riječima, tamo samo moguće imati zajedničko tijelo sa funkcijom vatrogasca, što znači savez koji djeluje samo u uslovima političkog ili humanitarnog vanrednog stanja.

Za Gerharda Dilgera iz krize Saveza zemalja Latinske Amerike proizlaze dva pobjednika: "To je konzervativna desnica i geopolitički gledano - američka vlada". Gubitnici su svi oni, koji su radili u pravcu samostalnije i samouvjerenije uloge Južne Amerike u svijetu.