Kod prekomjerne težine ishrana je važnija od sporta

To je jednostavna formula koja se često savjetuje osobama s viškom kilograma: „Tko unosi više kalorija nego što ih troši - goji se." Ova pretpostavka poznata je kao model energetske ravnoteže. Ali posljednjih godina sve su češće sumnje u tu jednadžbu. Nova međunarodna studija donosi dodatna saznanja koja se ne uklapaju u klasični model energetske ravnoteže.

Namjera istraživača bila je otkriti u kojoj mjeri su prehrana i fizička aktivnost zaista presudni za razvoj gojaznosti. Do sada nitko nije sa sigurnošću znao koliko su ta dva faktora zaista značajna, navode autori studije. Zato su analizirali međunarodne zdravstvene podatke - od društava lovaca, preko poljoprivrednih društava, do stanovnika industrijskih zemalja.

To je jednostavna formula koja se često savjetuje osobama s viškom kilograma: „Tko unosi više kalorija nego što ih troši - goji se." Ova pretpostavka poznata je kao model energetske ravnoteže. Ali posljednjih godina sve su češće sumnje u tu jednadžbu. Nova međunarodna studija donosi dodatna saznanja koja se ne uklapaju u klasični model energetske ravnoteže.

Namjera istraživača bila je otkriti u kojoj mjeri su prehrana i fizička aktivnost zaista presudni za razvoj gojaznosti. Do sada nitko nije sa sigurnošću znao koliko su ta dva faktora zaista značajna, navode autori studije. Zato su analizirali međunarodne zdravstvene podatke - od društava lovaca, preko poljoprivrednih društava, do stanovnika industrijskih zemalja.

„Samo kretanje jedva da pomaže"

Koliki je, dakle, stvarni doprinos fizičke aktivnosti u nastanku pretilosti? Prema proračunima istraživača, ishrana doprinosi oko deset puta više porastu gojaznosti nego nedostatak kretanja. Za Hollsteina to nije ništa novo: „Odavno znamo da samo kretanje jedva pomaže", kaže on.

I ranije studije su pokazale da fizička aktivnost sama po sebi ima mali efekt na mršavljenje. Ipak, kretanje može igrati važnu ulogu u kontroli tjelesne težine. Hollstein se poziva na studiju Anje Bosy-Westphal sa Sveučilišta u Kielu, gdje su ispitanici boravili u metaboličkoj komori: „Oni koji su se puno kretali, intuitivno su jeli točno onoliko koliko su potrošili. Oni koji su bili neaktivni - jeli su previše." Jer, moguće je da tijelo, zbog nedostatka kretanja, gubi sposobnost da pravilno procijeni glad i energetske potrebe - i tako „sklizne" u prejedanje.

Mnogo ugljičnih hidrata - mnogo tjelesne masti

Pored toga, nastanak prekomjerne težine i gojaznosti mogao bi imati veze i sa sastavom ishrane, navode autori studije. Kada su detaljnije analizirali sastav obroka u pojedinim zemljama, utvrdili su da je „postotak visoko prerađene hrane u hrani bio pozitivno povezan s postotkom tjelesne masti".

Također, visoki udio ugljikohidrata u ishrani može doprinositi nakupljanju viška masti. Jer za pretvaranje ugljikohidrata u energiju tijelu je potreban hormon inzulin. Međutim, inzulin također potiče skladištenje masti i „koči" njihovo sagorijevanje.

Na to su još 1965. godine ukazali dobitnici Nobelove nagrade za medicinu Solomon Berson i Rosalyn Yalow: „Inzulin možemo smatrati najvažnijim regulatorom metabolizma masti." Ova saznanja dovode u pitanje klasični model energetske ravnoteže.

Jesu li kalorije onda zapravo nebitne? „Oba modela imaju na neki način pravo", kaže Hollstein. „Ja sam više pristalica kalorijskog modela, ali previše ugljičnih hidrata - naročito šećera - definitivno je problematično. Istina je vjerojatno negdje na sredini."

Siguran je pak da se dosadašnji pristup u liječenju gojaznosti mora hitno promijeniti: „Pokazali smo da postoje različiti metabolički tipovi, i zato nije korisno svima propisivati istu terapiju."