Kako mozak reagira na emotikone

Emotikoni, čiji naziv potječe od spoja engleskih riječi "emotion" i "icon", postali su vrlo važan način internetske komunikacije te, kako tvrde znanstvenici, mijenjaju način na koji funkcionira naš mozak.

Uz njihovu pomoć "dešifriramo" mnoštvo SMS-ova, emailova i tweetova koje bismo teško tako jezgrovito uspjeli opisati samo riječima.

Dr. Owen Churches i njegovi kolege s adelaidskog sveučilišta došli su do zaključka da su emotikoni postali u tolikoj mjeri važni u komunikaciji da na njih reagiramo na jednak način na koji bismo reagirali na izraz ljudskog lica.

Na određene izraze lica reagiraju dijelovi mozga poput oksipitotemporalnog korteksa, no jedino kada emotikon nije postavljen obrnuto.

Churches i suradnici otkrili su da je 20 ispitanika koji su sudjelovali u njihovu istraživanju s emotikonima reagiralo na jednak način, no samo kada su emotikoni bili postavljeni u uobičajenom obliku, slijeva na desno :-).

Kada su bili prikazani obratno, zdesna na lijevo, nije uočena očekivana reakcija u korteksu.

Dakle, emotikon :-) doživljavamo poput izraza ljudskog lica, no ne uspijevamo reagirati na jednak način kada se u poruci pojavi znak (-:.

"Emotikoni su nova vrsta jezika, a da bismo ga dekodirali naš je mozak morao usvojiti nov obrazac aktivnosti", kaže dr. Churches.

"Ne postoji urođeni odgovor živčanog sustava na emotikone. Prije 1982., kada je dokumentirana prva upotreba tog simbola nasmiješenog lica nije bilo razloga da emotikon :-) aktivira dijelove korteksa koji reagiraju na izraze lica, no sada je drukčije, jer smo naučili da upravo taj emotikon predstavlja lice", kazao je Churches.

Prva dokumentirana upotreba emotikona datira iz 1982. kada ga je američki profesor fizike Scott Fahlman sa sveučilišta Carnegie Mellon u Pittsburghu upotrijebio na oglasnoj ploči fakulteta, a potom i u e-mailovima da bi studentima pomogao razlikovati službenu poštu od one nešto opuštenijeg tona, ne sluteći tada u kojoj će mjeri kasnije taj simbol nasmiješenog lica postati popularan.

Rezultati istraživanja dr. Churchesa i suradnika objavljeni su u stručnome časopisu Social Neuroscience.