Je li za loš rukopis odgovorna genetika?

To hoće li osoba pisati lijepo poput svoje majke ili će joj slova na papiru biti neprepoznatljiva baš kao očeva ovisi o specifičnoj mješavini utjecaja i prirode i odgoja. Broji su čimbenici uključeni u određivanje izgleda rukopisa određene osobe - životno iskustvo, osobnost, te kako je učena pisati. U to uvjerava Richard Fraser iz Westwooda u Massachusettsu, inače stručnjak sa rukopis s forenzičkom pozadinom.

„Ako pojedinac doživi traumatično iskustvo, njegov se rukopis može izmijeniti", kazao je Fraser. „Rukopis odražava osobnost čovjeka te stanje njegova uma - organizirana osoba će se najvjerojatnije pobrinuti da je svako slovo uredno napisano", dodaje.

Međutim, ne treba zaboraviti i na genetiku jer ona svakako ima veliku ulogu u tome kako ćemo pisati točku na i ili slovo t. Na rukopis utječe i anatomija (na primjer, struktura kostiju određuje kako će osoba držati olovku). Zatim je tu koordinacijski odnos ruka-oko, mišićno pamćenje i mentalna sposobnost u kopiranju i reproduciranju vlastitog rukopisa, dodaje Fraser. Zato je logično zaključiti da će se rukopis mijenjati u skladu s promjenama svih spomenutih čimbenika. Ipak, to je krajnja granica do koje seže genetika. Ljudi čiji je rukopis sličan roditeljskom nisu naslijedili tu sposobnost - jednostavno su kopirali roditeljska slova i to vjerojatno podsvjesno.

„Sličnosti u rukopisu članova obitelji zaista katkada postoje i to kad pisač imitira znakove drugog obiteljskog člana", navodi se u knjizi „Scientific Examination of Questioned Documents" (CRC Press, 2006.) „Ta je tendencija česta u adolescentskoj dobi kad se pisač razvija i eksperimentira sa svojim rukopisom."

Naravno, svi ti čimbenici imaju genetsku komponentu u određenoj mjeri, no to ne znači da će vam rukopis biti ružan ili loš čitavog života.

„Možete popraviti svoj rukopis u bilo kojoj dobi ako ste istinski odlučni", kazao je Fraser za jedan sestrinski portal LiveSciencea. Ipak, kako starimo mišićno pamćenje slabi pa je teže raditi na rukopisu, a tu su još i duboko urezane navike koje imaju veliku važnost u određivanju stila pisanja svake pojedine osobe. Na primjer, kad osobe stavljaju svoj autogram na papir,nakon kartičnih transakcija ili na neki ugovor, obično se uopće ne fokusiraju na njega već ga samo nažvrljaju - oni koji lažiraju potpise to rade oprezno i polako sa zastojima pa forenzičari poput Frasera s lakoćom mogu uočiti falsifikate.